Ivana Šojat laureatkinja je 49. Večernjakova natječaja za kratku priču. Pobijedila je, kao tek četvrta autorica u dugoj povijesti nagrade, autobiografskom pričom "Hrabrost", a do sada je tri puta sudjelovala na ovom natječaju. Na dodjeli u hotelu Esplanade Ivana Šojat objasnila je da je u nagrađenoj, iznimno toplo napisanoj priči opisala stvarnu i tragičnu ljubav svog djeda Josipa i Subotičanke Milice čiji je otac bio bogati tvorničar. Stoga joj je nagrada utoliko draža i važnija.
Koliko često ta nagrađivana i hvaljena književnica piše kratke priče i što joj znači kada joj priča bude objavljena u Večernjem listu i tako se nađe pred brojnom čitateljskom publikom?
– Kratke priče pišem sporadično, prema nadahnuću, kad mi se neka tema sama od sebe nametne kao idealan temelj za ovaj kratki prozni oblik. Uz činjenicu da je objavljivanje priče u Večernjem listu uvijek iznimna čast, prilika da se jednim potezom predstaviš velikom, stvarno velikom broju čitatelja, nipošto ne smijemo zaboraviti kako to istodobno može biti i dvosjekli mač. Ako priča iz nekog razloga nije dobra, potencijalne čitatelje može odbiti od čitanja ostatka opusa njezina autora. Dobra, tematikom intrigantna priča zapravo je sjajna promocija autora, svojevrsno otvaranje prozora u svijet, izvrstan početak. Ili nastavak – veli Ivana Šojat. A jesu li joj kratke priče samo skice za neke buduće romane?
Sirenski zov u književnosti
– Kratka priča nikad mi nije skica za neki budući roman. Moj je stav da svakoj temi odgovara neki književni oblik u kojem zablista. Postoje stvari o kojima progovaram isključivo kroz poeziju jer su na eteričnoj razini duha. Neke zablistaju u bombastičnoj, kratkoj formi priče. U dugoj, romanesknoj potki bi se rastočile, izgubile vlastitu bit i razvodnile. Nije tu riječ ni o vremenskom razdoblju, ni o emotivnom intenzitetu predloška. Nekima posve izvjesno zvučim nebulozno, no držim kako vas svako štivo mora vabiti prema vlastitoj kulminaciji. Poput zova sirena. Zato pažljivo (nadam se i uspješno) biram književni okvir za svaku temu – tvrdi Ivana Šojat. Svojim romanom "Unterstadt" osvojila je gotovo sve prozne hrvatske nagrade, od Vladimira Nazora do Ksavera Šandora Gjalskog i Frana Galovića. Nekoliko je puta i uprizoren na kazališnim daskama. Je li uspjeh promijenio Ivanu Šojat?
– Na to vam pitanje jednostavno ne mogu odgovoriti. Nikad nismo svjesni vlastitih promjena. Vlastito viđenje samoga sebe uvijek je poput cirkuskog ogledala. Sami za sebe uvijek smo pravedni i besprijekorni. Čak i ako smo stotine tisuća ljudi, milijune pobili po gulazima ili koncentracijskim logorima. To je ona ironija s balvanom i trunčicom. Mislim da sam ostala ista. Samo s mnogo većim strahopoštovanjem i poniznošću prilazim pisanju. Imam dojam kako više nemam prava na pogreške. Riječi posložene u sintaksu poruke daleko su moćnije od mača. Mogu ne samo ganuti, potaknuti, uzdići nego i raniti, ubiti u pojam, pokrenuti ratove, stvoriti mitološke predloške za mržnju, potaknuti na razum _ iskrena je Ivana Šojat. A kada uz svoj posao u Hrvatskom narodnom kazalištu i objavljivanje knjiga stigne još i prevoditi?
– Za mene je prevođenje čisti užitak. Osobito kad prevodim veličanstvene autore poput Enarda (Zona) ili Barthesa. Koliko god zvučala patetično i ofucano, svejedno ću reći kako za ono što volim uvijek pronalazim vremena. No, vrijeme ne bih mogla pronaći bez obitelji koja mi pomaže u obavljanju obaveza koje volimo nazivati banalnima – ističe Ivana Šojat. A kako to da Osijek ima tako snažne i plodne književne autore kao što su to, uz nju, i Delimir Rešicki, Davor Špišić, Drago Hedl...?
– Valjda je to poput toponima s učestalo upornim blizanačkim trudnoćama. Bojim se jedino da osječki gradski oci (ne samo trenutačni neko i generacije prije njih) nisu svjesni bogatstva koje imaju u svojemu gradu. Osijek službeno voli veličati one koji su ga napustili, preselili se u, recimo, Zagreb ili u onostrano. Tek onda ih se sjeća, naziva svojima, spominje ih u istoj rečenici s ponosom, čašću, vrijednošću, grandioznošću – ističe Ivana Šojat. .
Kultura nije gutač novca
A misli li onda da je Osijek zavrijedio titulu europske kulturne prijestolnice, za koju se kandidirao i ušao u drugi krug?
– Što se, pak, europske prijestolnice kulture tiče, u cijeli proces sam upućena onoliko koliko sam doznala iz tiska, pa ne mogu objektivno procijeniti konačan rezultat, njegovu utemeljenost. Kao Osječanka, naravno, voljela bih da se moj grad okiti tom titulom. Zbog kulture koja bi time dobila nov zamah, valjda, konačno izgubila gnusnu titulu gutača novca iz kojekakvih proračuna i dobila mjesto koje u društvu doista i zaslužuje.
Akademik Luko Paljetak do sada je na natječaj Večernjeg lista za kratku priču poslao devet priča. Prvi put bilo je to 1999. godine. Jedan je od najnagrađivanijih Večernjakovih kratkopričaša. Do sada je osvojio čak tri prve i tri druge nagrade, što ga ubraja među apsolutno najbolje pisce koji su Večernjem listu slali svoje priče.
Na 49. natječaju osvojio je nagradu pričom "Varšavski koncert", a zanimljivo je da mu je na tom istom natječaju objavljena još jedna priča, i to "Bijela svilena bluza s leptirima".
Predsjednik žirija Milivoj Solar napisao je da njegovu nagrađenu priču "Varšavski koncert" krasi vješto sugestivno pripovijedanje.
"Zahvaljujući detaljima gotovo ponovno proživljenog vremena, priča iz prošlosti pripovjedača toliko je uvjerljiva da se ne može razabrati što je u njoj doista doživljeno, što naknadno izmaštano, a što poziv na suosjećanje u neobičnoj situaciji u kojoj se pripovjedač nalazi. Suverenom tehnikom osjećaja, koja priziva kako Proustovu maniru opisa prošlih događaja i prošlih osjećaja tako i vezu s glazbom, priča vrlo dojmljivo ostvaruje ugođaj pretapanja sadašnjosti i prošlosti koji prožima cijelo izlaganje", ističe Solar.
Akademik Luko Paljetak jedan je od najsvestranijih i najnagrađivanijih hrvatskih književnika. Maestralan je kao pjesnik (čak i u formi soneta), odličan je prevoditelj, hvaljen i kao autor romana, kratkih priča, ali i plodan i cijenjen i kao znanstvenik te kao dramatičar.
Stijepo Mijović Kočan, kojem je Alfa upravo objavila roman "Sin otac sin", osvojio je treću nagradu za priču "Dovršen u 17,34". Akademik Milivoj Solar ustvrdio je da je riječ o priči napisanoj rijetkom tehnikom monologa koja odgovara solilokviju u tzv. struji svijesti te uspijeva sažeti tragediju promašenog braka u odnos izazovne rječitosti i šutnje umjesto odgovora. "Napetost se pri tome postiže time što zajedljive primjedbe o svakidašnjim malim nesporazumima nemaju nikakav odgovor koji bi izazvao uobičajenu svađu, pa u daljnjem monologu, koji kao da i ne želi odgovor, prelaze u sve teže i ozbiljnije zamjerke, da bi na kraju završile u izravnoj optužbi za nevjeru i na grubim uvredama", tvrdi Solar.
Zbog bolesti, Stijepo Mijović Kočan nije bio na dodjeli nagrade, a on je jedan od veterana te nagrade. Tako se prvi put na natječaju pojavio daleke 1978. godine. Otada se javio deset puta, ali do sada nije nagrađen.
Stijepo Mijović Kočan rođen je u Konavlima 14. travnja 1940. godine. Objavljivan je u antologijama, autor je dvadesetak zbirki pjesama, a pisao je i putopise, basne, romane, satire, oglede, znanstvene knjige (doktorirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu s temom "Josip Pupačić u književnosti i novinarstvu"), kazališne kritike...
Bavio se i filmskom režijom te potpisao pedesetak dokumentarnih, obrazovnih, feljtonističkih i igranih filmova. Pisao je i pod pseudonimom, a posljednjih godina napose se bavi sudbinom Hrvata u Boki.