Krleža nije plagijator jer je bio previše talentiran i radišan

Igor Žic, prozaik, esejist i kritičar iz Rijeke, nedavno je u Maloj knjižnici Društva hrvatskih književnika objavio “Književne eseje”. Zajednički nazivnik rijetko polemičnih eseja je – Miroslav Krleža.

:: Zašto u knjizi pišete da je Krleža provincijski bard ogrnut komesarskim kožnim mantilom i najveći pisac KPJ?

Cijela moja knjiga svojevrsna je polemika s Krležom. Uobičajeni pojednostavljeni prikaz hrvatske književnosti u XX. stoljeću glasi: A. G. Matoš obilježio je početak stoljeća svojim esejima, a nakon njegove smrti 1914. dolazi Miroslav Krleža i svojim monumentalnim opusom ispunjava sve beskrajne praznine. Na sreću, to uopće nije istina...

Nakon povratka iz Srbije mladi se Krleža, tijekom rane jeseni 1913. godine, javlja u Zagrebu Milanu Marjanoviću, čovjeku velikog srpskog povjerenja, kojem su dali novac da pokrene, u Rijeci, Književne novosti. Taj je časopis izdavao Gjuro Trbojević, čija je knjižara bila u sklopu pravoslavne crkve svetog Nikole, pedesetak metara od riječkoga Gradskog tornja. Odmah na prvi Krležin objavljeni tekst – Legendu u Književnim novostima br. 1 – list Srpstvo je donijelo pohvalnu kritiku iz pera Milana Savića, a vrlo utjecajne i tiražne, katoličke Riječke novine, anonimni napad! Kad netko počne svoj književni rad kao plaćenik, to ne može dobro završiti! Nakon Oktobarske revolucije 1917. godine, Krleža je prihvatio Lenjina kao mesiju i bacio se svim snagama na širenje nove vjere. S Augustom Cesarcem radio je na pokretanju lista Plamen. Časopis je izišao 1. siječnja 1919. i bio je, velikim dijelom, financiran novcem ruskih komunista!

Krleža je od početka bio partijski potrčko. Tridesetih godina džeparac mu je redovito isplaćivala Ruskinja Irina Aleksander, zagrebačka šefica Kominterne – koja je pogurala i Tita prema vrhu partije! – a nakon 1945. godine to je činila partija preko Leksikografskog zavoda.

:: U knjizi se najviše bavite odnosom Krleža – Kamov. Tvrdite da je Krleža sprečavao objavu Kamovljeve “Isušene kaljuže” na kojoj je temeljio svoj roman “Na rubu pameti” i da je iskoristio prvu scenu Kamovljeve drame “Mamino srce” za “Glembajeve”. Je li Krleža plagijator?

Ne, Krleža je bio odviše inteligentan, talentiran, radišan i beskrupulozan da bi se spustio na razinu plagijatora! On je napravio nešto drugo... Kamov je umro u nejasnim okolnostima u Barceloni 8. kolovoza 1910. godine i “Isušena kaljuža” ostala je u rukopisu. Prva velika prilika za tiskanje ukazala se krajem Prvog svjetskog rata u zagrebačkom Nakladnom zavodu Jug. Od knjiga koje su bile u pripremi 1918.-1919. – a tada se nisu pojavile! – bili su mladenački eseji Nikole Polića, roman “Isušena kaljuža” njegovog brata Janka Polića Kamova te Krležin “Hrvatski bog Mars” i njegova drama “Michelangelo Buonarotti”. NZJ izdao je i 26 brojeva Krležine revije Plamen. U istoj reviji Miroslav Krleža objavio je svoju fantastičnu priču Hodorlahomor Veliki posvećenu Uspomeni Janka Polića Kamova koji je junački pao sa stijegom u ruci (br. 4 i 5-6). Da nešto nije u redu na relaciji Krleža – Kamov možemo zaključiti po tome što je posveta nestala već s prvog pretiska priče 1923. godine!

Ako je ovaj prvi slučaj bio otvoreno pozivanje na Kamova, poslije 1923. situacija se bitno promijenila. U potrazi za novim putovima svoga književnog istraživanja, Krleža je nanovo iščitao rukopis Kamovljeve drame “Mamino srce” i nastala je njegova najuspješnija drama “Gospoda Glembajevi”! Naravno, kad je Krleža u pitanju, Glembajevi su nešto posve izmišljeno, sredina koja u Zagrebu nije postojala. S druge strane, kad Kamov opisuje ekonomski slom nekad vrlo bogate obitelji, nema izmišljanja! On, u drami “Mamino srce” opisuje propast svoje, desetljećima vrlo bogate obitelji Polić!

I zato “Mamino srce” šokira – imamo osjećaj da smo nazočni nečemu brutalno iskrenom, Glembajevima bez cifranosti, patetičnosti i skolastičnosti! Krleža je uzeo iz prve scene “Maminog srca” premalo da bi postao plagijator, a previše da bi imao čistu savjest! Treći se put Krleža otvoreno prihvatio Kamova 1937. kad je Ljubo Wiesner pokušao tiskati “Isušenu kaljužu”. Krleža je onemogućio tiskanje, a objavio je svoj najbolji roman “Na rubu pameti” (1938.). Nigdje Krleža nije tako sitan, kao u odnosu prema Kamovu! “Na rubu pameti” je “Isušena kaljuža” (trenutačno) razočaranog komunističkog vjernika! Ne smijemo zaboraviti ni da je Krleža nastojao svim silama onemogućiti tiskanje “Isušene kaljuže” i nakon rata – pa je ona otisnuta tek 1957. – nakon brojnih problema! Salijeri prvi prepoznaje Mozarta!

:: Oštri ste prema Leksikografskom zavodu i Enciklopediji Jugoslavije?

Zanimljivo je da nitko nije potpisao članak Miroslav Krleža u Enciklopediji Jugoslavije – a da je on sam o sebi pisao relativno s mjerom… “Poslije završene niže gimnazije u Zagrebu i madžarske honvedske kadetske škole u Pečuhu prekinuo je vojni studij u peštanskoj Ludovicejskoj akademiji 1913.; počevši od 1914. objavljuje u dnevnoj štampi i časopisima brojne tekstove (od scenskih motiva, drama i lirike do estetske likovne, književne i političke esejistike. Od 1917. štampa niz knjiga i pokreće četiri časopisa (Plamen, 1919; Književna republika, 1923. – 1927.; Danas, 1934; Pečat, 1939. – 1940. ). Od 1950. na čelu Leksikografskog zavoda rukovodi radom na izdavanju enciklopedija; glavni je urednik Enciklopedije Jugoslavije…” (Enciklopedija Jugoslavije, V, str. 425) 

Enciklopedija Jugoslavije vjerojatno je ono što će Krležu odvući prema muljevitu dnu nacionalne kulture. Taj bizarni spomenik neuspješnoj državi, prepun poluistina, netočnosti, laži, falsifikata i ideoloških besmislica, optužuje ga čak i više od tragikomične, petotomne “Panorame”. Najlakše je uočiti što ne valja s tom ideološkom papazjanijom kad se usporedi s Hrvatskom enciklopedijom Mate Ujevića (1941. – 1945.). Ujević je bio ozbiljan enciklopedist, a Krleža aparatčik opsjednut kontrolom prošlosti kroz filtar ideologije. Cinizam je povijesti da je Ujević bio prvi operativac Leksikografskog zavoda – u sjeni Krležina kožnog komesarskog mantila! (Figurativnog!) Završni cinizam je da je hladetinasti Krležin spomenik (u Zagrebu, Opatiji i Budimpešti) izvela Marija Ujević Galetović, Matina kći, koja je tako poravnala račune!

:: Zašto nitko ne postavlja Desničinu dramu “Ljestve Jakovljeve” u kojoj je Krleža lik?

U drami iz 1961. Desnica je neočekivano brutalno razobličio kolebljivog i pasivnoga Krležu. Njegov Jakov Pećina je intelektualac, salonski ljevičar, antinacist, koji se vuče po sjenovitim ulicama tijekom II. svjetskog rata. Njegov bivši školski kolega, nacist Hubner, nesmiljeno ga napada, razobličujući njegov kukavičluk. Drama “Ljestve Jakovljeve” izvedena je 1961. u Beogradu, ali se na sceni održala posve kratko, a u Zadru se pripremala za izvođenje, no premijere nije bilo. Krleža je bio odviše moćan da bi mu se otvoreno rugalo.

Ipak su i on i Josip Broz bili čvrsto povezani i mogao je potegnuti poneku vezu do vrha ne bi li se riješio neugodnih godina iz prošlosti. Miroslav Krleža mrzio je sve nadarene književnike, a najviša mjesta na toj listi držali su: Kamov, Matoš, Čerina, Radošević, Baričević, Marjanović, Nehajev, Desnica i Gamulin. Sve te različite umjetničke osobnosti, često suprotstavljenih životnih i političkih nazora, imale su zajedničku osobinu – bile su Talentirane! Za Velikog meštra koji je želio biti sam na Olimpu, svi oni su, kao živi ljudi ili kroz svoja djela, predstavljali latentnu opasnost i zato im je zadavao završne udarce preko enciklopedijskih izdanja.

:: U knjizi afirmirate manje poznate ili zaboravljene pisce poput Vatroslava Cihlara i Grge Gamulina. Kako ih oteti zaboravu?

Vatroslav Cihlar jedno je od najvećih imena hrvatske esejistike, jedan od utemeljitelja SKOJ-a te formalni vlasnik Krležina Plamena – a Krleža ga se poslije 1945. ne sjeća!?! Upravo na Cihlarevu primjeru, koji je bio radikalni ljevičar, ali i nepokolebljivi Hrvat, vidimo da je talent – a ne ideologija! – ono što najviše muči barda! S Gamulinom je situacija bizarna na drugi način – on je ugrožavao Krležinu poziciju arbitra kulture jer je bio neusporedivo obrazovaniji. Nakon “Ilarijinog smiješka”, književnog remek-djela iz 1968., Krleža je samo čekao trenutak da ga uništi. Hrvatsko proljeće pokazalo se prigodno i Gamulin je osvanuo kao 35. na listi najopasnijih hrvatskih nacionalista! Stari komunist koji je II. svjetski rat proveo kao ustaški zatočenik u Staroj Gradiški i Jasenovcu!

:: Vaša je tvrdnja da FAK ima veze s književnošću koliko i Paris Hilton s pjevanjem. Niste li preoštri?

Dugi esej o FAK-u i Miljenku Jergoviću napisao sam na molbu časopisa Republika. Da nije bilo ponovljenih upita uredništva, nikad se time ne bih bavio jer u mom svijetu oni nisu književnost! Ja sam, ipak, diplomirao s radnjom Teorijska konkretna estetika i aktualizacijom Schellinga! A ne Karla Marxa! Jedini Marx kojeg ja citiram je Groucho Marx!!! Naročito njegovu misao: Ne želim biti član kluba koji mene želi za člana!

:: Proučavali ste i strane pisce. Koji su naši pisci relevantni u svijetu?

Padaju mi na pamet samo tri hrvatske knjige koje su relevantne na globalnoj razini: “Isušena kaljuža” Janka Polića Kamova (1909.), “Ilarijin smiješak” Grge Gamulina (1968.) te “Kafkin prijatelj” Mire Gavrana (2011.). Ta tri djela mogu se mjeriti s vrhuncima svjetske književnosti. To, naravno, ne znači da ne treba prevoditi i druge, nego samo da ta tri djela zaslužuju najveću pozornost.