– Pozvali su radnika, a došlo im je ljudsko biće – riječi su turskog gastarbajtera koji je, u potrazi za boljim životom, 60-ih godina prošloga stoljeća došao u Njemačku. Taj citat savršeno opisuje i film iz kojeg proizlazi – film koji prikazuje što se to dogodilo s turskim gastarbajterima koji su nakon njemačkog poziva za "gostujuće radnike" otišli tamo u nadi da će sebi i svojim obiteljima omogućiti bolju budućnost. Poziv su dobile mnoge države južne i jugoistočne Europe, uključujući i Jugoslaviju, pa su tako i naši ljudi odlazili na jug Njemačke u potrazi za novim životom.
Kako je izgledao dolazak i život Turaka u Njemačkoj te koliko im je glazba pomogla u svakodnevnim patnjama koje su tamo proživljavali, zorno pokazuje novi film tursko-njemačkog redatelja Cema Kaye "Ljubav, smrt i njemačke marke", koji je premijerno prikazan u četvrtak u zagrebačkom Dokukinu. U filmu upoznajemo glazbenike koji su se proslavili u turskoj zajednici Njemačke i sa sobom donijeli dio svoje kulture u koju su upleli probleme gastarbajterskog života. Kroz njihovu glazbu autor na spretan način prikazuje probleme kojima su se Turci u Njemačkoj svakodnevno susretali.
Pri tome je jasno da se dolazak turskih radnika u tu zemlju nije dogodio slučajno. Njemačka je u poslijeratnoj industrijalizaciji trebala velik broj radnika za svoje tvornice i 1955. poslala poziv "gostujućim radnicima", i to po cijeloj Europi – bilo je tu i Talijana i Jugoslavena koji su uglavnom otišli na jug Njemačke ne bi li si skratili put do kuće za praznike, dok su Turci završili na dalekom njemačkom zapadu.
– Uz otvoreni poziv radnicima, nestabilna politička situacija otjerala je tisuće iz njihove domovine. Opozicija tadašnjoj turskoj vlasti rezultirala je ogromnim porastom broja Turaka u Njemačkoj – rekao je Kaya. To je rezultiralo i razvitkom turskih zajednica koje su im bile prijeko potrebne kako bi im pružile djelić nečeg normalnog, nečeg što je mirisalo, izgledalo i zvučalo kao dom.
– Glazba je postala ono nešto što je sve turske gastarbajtere spajalo. Ona ih je vratila u domovinu, povezala ih međusobno i s njihovim obiteljima kojima bi donosili kasete s turskom glazbom iz Njemačke. Ali bila im je i sredstvo kojim su iskazivali nezadovoljstvo lažnih obećanja koja je Njemačka dala – dodao je.
Kako i sam autor govori, Nijemci nisu znali i još uvijek nisu svjesni što se događa(lo) u turskoj zajednici u Njemačkoj i s kakvim se problemima ona suočavala. Zbog nekoliko gospodarskih kriza i još uvijek osjetne ksenofobije zbog koje su plaće turskih radnika bile znatno manje od onih s njemačkim rodnim listom, javlja se volja i želja za otporom i za ispuštanjem bijesa nastalog zbog nepravde sistema. Savršenim ispušnim ventilom za to pokazala se upravo glazba. Iako film prikazuje sretne motive koncerata i nastupa, turskih vjenčanja i bazara, povlači se paralela i s najvećim problemom s kojim se ova zajednica susrela došavši za obećanjem boljeg života – rasizmom. A uz već spomenute razlike u plaćama, Turci su trpjeli gotovo svakodnevne verbalne i fizičke rasističke napade.
Kako Kaya kaže, nakon pada Berlinskog zida problem nasilja nad Turcima višestruko je narastao, a skinheadsi su postali iznimno aktivni u ksenofobnim napadima.
– Ubojstva Turaka i turskih obitelji postala su iznimno veliki problem u Berlinu zbog kojeg su se Turci odlučili na izlazak na ulicu i borbu protiv diskriminatornog režima i za pravdu, a jedan od glavnih oblika otpora bila im je upravo glazba koja, od sada i na turskom i na njemačkom, izražava koliko je hitno da se stanje u državi promijeni – dodao je.
Ali evo, trideset godina kasnije, nisu poduzete nikakve mjere koje bi pomogle stranim radnicima u njihovoj prilagodbi i integraciji i u smanjenju diskriminacije i rastuće ksenofobije u Europi.
– Prihvaćanje i poštovanje tuđih kultura i ljudi koji iz njih dolaze nije nešto što bi ikomu trebalo biti teško. Svatko bi trebao biti ponosan na mjesto odakle dolazi i kulturu koju sa sobom nosi i zahvalan za mogućnost da se upozna s nečim novim – rekao je autor i naglasio kako je problem ksenofobije još uvijek sveprisutan u Njemačkoj jer se ne radi dovoljno na smanjenju diskriminacije stranih radnika koji dolaze u tu zemlju.
I upravo zbog toga gledatelje nije želio upoznati samo s predivnom i zabavnom turskom kulturom, nego s glazbom s motivima borbe, nepravde i rasizma koja odražava realnost.