U Matinom selu nedaleko grada Subotice u Bačkoj, ljudi imaju svoje karakteristične običaje za brojne svetkovine. U takvim zgodama cijelo selo pršti od igre i svirke, veselja i dike, a nadaleko poznata profinjena narodna nošnja izvlači se iz ormara kako bi se djevojke i momci u igri i pjesmi njome dičili.
U studenome, o blagdanu Sv. Andrije, zaštitnika sela, bać' Mate je bio mrk, ljut i jako loše volje. Neprimjerenom kretnjom je svoj crni šešir s oštrim obodom navrnio čvršće na čelo nego obično, pa smrknut i gnjevan izišao iz kuće i krenuo prema glavnom seoskom trgu. Bio je to zapravo više lijepo uređeni park usred sela nego pravi gradski trg, ali seljani su se tamo okupljali nedjeljom iza mise koju je većina pohađala. Park je bio povezan s jednom malo širom ulicom u kojoj su bile važnije i značajnije kuće u selu. Neke su odisale starinom sa svojim lijepim secesijskim pročeljima u kojima su bile smještene ustanove važne za seljane. U njima se nalazio dom kulture u kojem se nalazila mala knjižnica i u kojoj je mladež vježbala svoj folklor, u raznim zgodama su se u njemu održavale priredbe i druge seoske proslave. U produžetku ulice je bila ambulanta s malom ljekarnom, zatim prostrana kavana koja se ljeti širila na osjenčani dio parka. U nastavku se nizala škola, crkva, čak i dječji vrtić. U parku su se obično nedjeljom okupljali seljani, izmjenjivali iskustva o svojim poslovima. Većina seljana se bavila zemljoradnjom, uzgojem žitarica, stočarstvom, proizvodnjom prehrambenih proizvoda ili trgovinom. Tom korisnom druženju bi se priključili i seoski učitelj, veterinar, jedini liječnik, pravnik iz zemljoradničke zadruge, župnik, knjižničar i svi oni koji su željeli čuti nešto novo i koji su imali nešto za reći. Bilo je tu priče o poljskim poslovima, o porezima i raznim općinskim nametima, pa politike i stranačkih navijanja, priče o pripremama za konjske utrke, nagađanja o uspješnosti seoskog nogometnog kluba itd. razgovaralo se i o brojnim drugim temama važnim za selo i njegove stanovnike.
Bać' Mate je dakle toga dana, smrknut i jako loše volje, također prišao društvu ne bi li čuo nešto korisno za sebe. Slušao je rasprave i nadmudrivanja prisutnih ali nije aktivno sudjelovao u razgovorima sa svojim komentarima kojih je uvijek imao. Takav njegov stav je iznenadio susjeda Šimu.
- Nisi li bolestan, gazda Mate? – zapita ga bać' Šime.
Mate negirajući samo kimne glavom kao odgovor na njegovo pitanje.
- Što je onda, što si tako smrknut? – ustrajava Šime i dalje.
Mate, više za sebe, onako u bradu, promrlja da je razočaran onim što je čuo prije neki dan.
- Što si to čuo da te je toliko streslo? Otvori već jednom usta i reci. –
- Čuo sam da mi Bunjevci više nismo Hrvati. Ja za to nisam imao pojma. Ja sam znao da bunjevački ljudi u Bačkoj sebe nazivaju oduvik Bunjevcima i da smo oduvik pripadali Hrvatima. –
- Imaš pravo Mate. Oduvik. Ja se sićam svog pradide koji je govorio da su Bunjevci oduvik Hrvati jer su nekad davno i došli iz hrvatskih krajeva. – kaže Šime.
- Bilo je davno kad su Hrvati došli ovamo, prije 400 godina, razumiš, i nazivali su se i Bunjevcima. Kako sada to da više nisu Hrvati? To ja više ne razumim. – izbezumljeno će Mate.
Razgovoru su se priključili i ostali seljani okupljeni u krug svatko sa svojim komentarom, pa se razvila prava rasprava.
- Lipo, bać' Mate! Ne razumiš. Evo, da bolje razumiš slušaj što kaže naš predsidnik države. On kaže da Bunjevci više nisu Hrvati. Je li ti to sad dosta za razumit'? – kaže mu pravnik iz zadruge.
- Što smo onda mi? Kaže da nismo ni Srbi. Jesmo li mi neka viseća nacija na drvetu koju vitar nosi tamo-amo? - Mati i dalje nije jasno.
- Ta, mnoštvo je knjiga o tome napisano, brojni pametni ljudi su to kroz 400 godina govorili, a mi pamtili. Sad odjedared Bunjevci više nisu Hrvati! – i knjižničara je to jako rastreslo i razljutilo.
- Ne mož' to tako biti – odgovori prisutni veterinar Pere i vrti glavom.
- Valjda mi znamo što smo, ne mora nama gospodin predsidnik govoriti i naučavati nas o tome. – kaže učo posve ljut.
- Ha, ha, ali gospodin predsidnik je ipak pola pogodio. – nadoveže se liječnik.
- Kako? Kako pola pogodio? – nije bilo jasno Mati.
- Pa, tako što je rekao da nismo Srbi. Eto, to je pogodio. Ono prvo nije. – ustvrdi doktor.
- Mi iako nismo Hrvaćani, ali mi zato jesmo Hrvati. Nema se tu što dodati. Nije li tako? – zaključi liječnik.
I tako je nastala prava rasprava oko pitanja identiteta. Suseljani su počeli jedno drugome tumačiti tko je tko, tko je što, što je tko i kako je moguće da od što postane tko. Diskusija se otegla toliko dugo da gazdarice više nisu mogle izdržati u kući čekajući muževe s gotovim ručkom, a najgore je kad se ručak ohladi. Svi ukućani tada zamjeraju kuharici, pa često puta nastane opravdano nezadovoljstvo u obitelji. Snaš' Cilika nije više mogla izdržati čekajući svoga muža Matu, mrgodna i uzrujana odriješi pregaču i odbaci je preko stolice, na brzinu obuče pleteni paorski prsluk, napravi novi zavežljaj na marami i uputi se žurnim korakom prema parku. Usput ju je počela hvatati ljutnja. Vidjela je također još neke žene koje su se uputile prema okupljalištu. Već su iz daljine ugledale skupinu svojih suseljana kako se stišću jedan pored drugoga u klupko, kako zure u središnju točku skupine i kako pozorno slušaju nekoga. Kad su se potpuno približile čule su učitelja kako im mirno i bez strasti nešto objašnjava.
- Čekajte ljudi, moramo razjasniti sve od početka. Najprije, svi Bunjevci su dio jednog istog naroda. Ne može biti da su u Bačkoj jedni ljudi Bunjevci Hrvati, drugi samo Bunjevci, treći Bunjevci Srbi katolički vire itd. Tko su onda Bunjevci u Mađarskoj, u Hrvatskoj? Ako uzmemo u obzir da su katolički franjevci u 17.stoljeću bježeći prid Turcima doseljavali katolike Hrvate u ove naše krajeve, onda znamo da su ti ljudi naši pradidovi. Od tih vrimena do danas oni su ovdi osnivali svoje hrvatske udruge, škole, stvarali običaje, pisali knjige i pivali pisme. – tumačio je učo.
- Bunjevci i Hrvati su samo dva imena za isti pojam – pokušava objasniti župnik.
- Ako je sve to tako učitelju, kako je mogao i naš, jedan od najpoznatijih pivača narodnih pisama kod nas i u svitu, vrlo pametan čovik, također reći da je i on postao Bunjevac i ništa drugo. Kaže, čisti i pravi autohtoni Bunjevac. I točka – zapita netko.
- Svatko može govoriti za sebe da je što god hoće, pa i da je Kinez. Eto! – pokuša objasniti treći.
- Ali, odakle potječe taj narod tzv. Samobunjevci ako ne pripadaju nijednom postojećem slavenskom narodu? – mučilo je bać' Matu.
- Poznato je da su Bunjevci autohtoni Hrvati, oni iz Hercegovine, Bosne, Dalmacije, Like i Primorja, pa i iz Bačke, zar ne? – tumači učitelj.
- Ja znam što sam. Ne triba meni gospodin predsidnik tumačiti. – reče Mate, okrene se i pođe prema kući, a žena ga uhvati pod ruku i smirujući ga, zapute se zajedno duž ulice.
Kad su ušli u kuću, u sobi je na stolu bio postavljen bijeli stolnjak i pripremljen ručak, doduše već hladan. Međutim, ovoga puta bać' Mate nije za to mario. Ništa nije govorio. Snaš' Cilika je samo vrtjela glavom.