Lako je tuđim kunama politiku mlatiti ili zašto svi hrvatski pisci i rukopisi nisu isti

U maloj zemlji s malo svega, osim – dakako – pameti, i ove se godine podigla bura oko raspodjele potpora Ministarstva kulture. Da će biti nezadovoljnika, znalo se i prije raspodjele, jer je nezadovoljnika bilo i u boljim vremenima, pa kako da ne bude danas, u općem siromaštvu i kuknjavi.

Dobro pamteći neka „bolja vremena“, s iskustvom obiju strana, i pisac ovih redaka bio se prije koju godinu upisao u ove druge, tj. u nezadovoljnike. Okidač je bilo odbijanje dvaju njegovih uradaka, barem su ga tako obavijestili njegovi izdavači, a onda se pojavio komentar jedne novinarke čije je težište na tome tko je zapravo gubitnik u zadnjoj podjeli, a među gubitnicima je vidjela ne samo one koji su odbijeni, poput mene, nego i one koji su dobili mrvice spram malobrojnih sa – za naše prilike – enormnim dobicima.

Sve me to bilo navelo da iskoristim slučajno mi ukazanu priliku te povjerim jednome članu povjerenstva kako razumijem da nemaju dovoljno novca, ali da ne razumijem logiku njihovih odluka, i da mi se čini da je arbitrarna, i zato opasna, ne zbog matematike tko više, a tko manje, nego zašto više ili manje, a pogotovu zašto nimalo. Pri tome sam pokušao biti duhovit dodavši da ni Krleži ne bih dao ništa na veresiju! Moja logika je logika poreznog obveznika, on može i ne mora biti stručnjak ni za jednu vrstu knjige, ali svakako – osim svojih kuna – ima i svoj ukus i pravo na svoje štivo, tj. i na svoj tip kulture, koji obično eufemistički – valjda ne bez razloga! – nazivamo „komadićem kolača“.

Zaključio sam samo jedno

Baš te godine primjera je bilo na pretek i dotična ih je novinarka dobro uočila, npr. jednome sajmu knjiga pola milijuna, Pričiginu 15.000 kuna, a radi se „samo o piscima i njihovoj publici“, ispravno je i ne bez cinizma dodala novinarka – uz opasku da 15.000 kuna nije bijedno, kako veli, jer i za manji iznosi tiskana je jedna od mojih odbijenih knjiga, dakako, u bibliofilskome, tj. za hrvatsku kulturu ne samo maksimalnih nego i optimalnih 333 primjerka! Dok se dotični sajam sve uspješnije pozicionira, a Pričigin je već postao kulturni fenomen i dio brenda splitskoga uvijek osebujnoga i poticajnoga književnog kruga, dotle se nečemu što je tek trebalo biti na lijepe oči dalo 100.000 kuna. U drugome primjeru novinarka je primijetila da su dva dobrostojeća nakladnika poduprta s preko pola milijuna naših poreznih kuna, a oba društva, tj. DHK i HDP, sa sedam i nešto puta manje tih istih kuna. U toj „povijesti poraženih“, kako to naziva iskusna novinarka, začelje, tj. počasno mjesto, tada je držao jedini nam časopis za poeziju „s nula kuna“!

Mogao sam zaključiti samo jedno: ne može se poreći da povjerenstvo u svojoj politici pokazuje uistinu puni smisao za ne samo pozitivne nego i one negativne trendove, pa suptilno zabija čavao u lijes tiskanih ionako staromodnih medija kojima je još jučer pripadao naš jedini i tek jedan od osam, a zapravo dva-tri časopisa za poeziju uopće! Istini za volju, povjerenstvo je radilo samo ono što su radila sva ranija, a najvjerojatnije će raditi i sva buduća, i na tome im ne treba nimalo zavidjeti. Popularna Solarova komisija iz onih „mračnih vremena“ koja su čak i šund oporezivala izradila je pravi stručni elaborat pokazujući time manje politički, a mnogo više moralni stav – da bude pravedna. Od njih su sva ostala povjerenstva nasljeđivala te kriterije, sheme i proporcije i, bez obzira na sve to, uvijek je bilo nezadovoljnika.

Tako i ove godine. Sama je sjekira ovaj put, uz ine, pala i na dvojicu polovnjaka – Gordogan i Quorum – te upravo punoljetnu Libra Libera dok pulski Stav, po svemu sudeći, neće dospjeti ni do statusa mrtvorođenčeta. Možda Libra Libera nekim čudom i preživi, pa se sve zaboravi, ali za presudu prvoj dvojici teško je naći „olakšavajuće okolnosti“ i dati ikakvu prognozu. Za svojih ne malo godina živovanja Gordogan i Quorum postaše zapravo institucije, naše kulturne i naraštajne ikone, istina, malo po malo gubeći dignitet svih onih časopisa koji su otpočetka bili privezani na jasle svojih institucija, dok su ova dva, Gordogan naročito, privezani isključivo uz entuzijazam svojih urednika i suradnika. Da, i uz još nešto, zapravo najvažnije: uz dobre teme i odanu mu publiku koju – za razliku od mnogih časopisa ovakav Gordogan ne treba tražiti svijećom i slati ga na adrese s plaćenom poštarinom po principu: APP – ako prođe, prođe! Taj i takav Gordogan s pravom se digao na noge i za sobom povukao i ne baš malobrojne simpatizere, ali se bojim da je od toga slabe vajde – ako ni zbog čega drugoga, a ono zbog vizionarskog odgovora: ta, idite na e-verziju! O remitendama naših tiskovina ionako nitko ne vodi računa, jer im naklade ionako ne prelaze one iz 19. stoljeća. Kako god okrenemo, ispada da smo mi Hrvati uvijek žrtve manje velikih zavjera, a više malih brojeva. Ne znam po kojim to kriterijima radi aktualno povjerenstvo, ali šalje istu poruku: rukopisi, knjige, pisci, manifestacije i nakladnici nisu isti, i zato vam potpore nisu iste. Dok su odreda zapravo sve niske (jer smo svi jadni i siromašni!), ostaju barem dva pitanja: zašto rukopisi, knjige, pisci, manifestacije i nakladnici nisu isti i – napokon – za mene mnogo važnije: gdje su u svemu tome čitatelji? Imaju li oni pravo biti različiti? Ili se radi o politici pošumljavanja hrvatske kulture onim sadnicama koje resorno ministarstvo sa svojim povjerenstvima proglasi poželjnima.

Kolege i dalje odlaze

Dakako, da se radi o politici – o politici, a ne o struci. Zato bi politika morala barem sugerirati jasnija politička mjerila, a ne se skrivati iza struke birajući tobože sveznale članove povjerenstava, koji bi još trebali biti čarobnjaci. Sada mi je jasno zašto je npr. jedan od mojih kolega jednostavno istupio iz toga povjerenstva, a istupaju i danas. Struka politici ne smije pomagati političkim, već ako se odlučuje, mora joj pomagati svojim, stručnim kriterijima. Kako? To, dakako, zna svaki od mojih kolega, i njima to pitanje nije upućeno, nego Ministarstvu kulture i njegovoj politici.

Baš kao što niti ovaj tekst nije pisan zbog politike i političara, čak kada su i iz redova mojih kolega, već zbog činjenice da ne želim zbog raznih povjerenstava gubiti – kolege.