Mrlje

Sjećam se trenutka u kojem je počela moja opsesija mrljama. Bilo je to na prostranom trgu u Granadi koji mi se ujutro 26. veljače prvi put  učinio prevelikim. Čitavih tjedan dana, koliko sam ga do tada poznavala, zauzimali su ga mnoštvo stolica, festivalska pozornica, a u vrijeme festivala odvijali su se na njemu i sajam rukotvorina i sajam knjiga. Kamo god bih krenula, susrela bih barem jednog od stotinjak pisaca s kojima sam istraživala srednjoamerički grad u kojem smo se nalazili i razgovarala o vulkanima koje je bilo moguće posjetiti. Naročito o Mombachu i Masayi. No kako sam ostala dva dana duže od drugih, da bih posjetila  neke prirodne i kulturne ljepote čiji sam obilazak dogovorila s lokalnom turističkom agencijom, na glavni trg sam došla i spomenutog dana prije odlaska na aerodrom. Moje iščekivanje uklanjanja pozornice i štandova te želju da ga povijesno nenarušenog fotografiram, zamijenio je osjećaj duboke samoće.

Ne samo da nisam susrela pisce s kojima sam već imala bezbroj zajedničkih tema i na čije sam se društvo navikla, nego nisam vidjela ni tamošnje stanovnike koji su sa suvenirima i hranom donosili žive boje u središte našeg okupljanja. Činilo se da bez nas ni oni ne žive. U četrdesetak minuta koliko sam se na trgu zadržala da bih još jednom uživala u kolonijalnim građevinama podignutim oko parka, trg je presjeklo samo dvoje ili troje mještana. Oni su se, činilo mi se, od njega prilično distancirali jer se nisu osvrtali, zastali, nego su ga samo prešli kao da ni on njima, ni oni njemu ne pripadaju, kao da se ne  prepoznaju ili ne primjećuju. Onda sam na njemu spazila presavijeni papir. Bijelog, na sivom asfaltu, doživjela sam ga kao mrlju. Štoviše, shvatila sam da mrlja može veseliti. Pa ona pruža otpor praznini, pomislila sam u toj državi čija je povijest ispunjena otporima i revolucijom. U kojoj i vulkani, kad im se prohtije, pružaju otpor pa tako i onaj, po kojem sam se penjala samo dan prije nego što je započela moja opsesija mrljama, emitira pare sumpornih plinova. Čini zajedno s drugim vojnicima-vulkanima kordon dug oko tisuću i petsto kilometara.

I nitko se ne ljuti što ti vojnici najčešće spavaju na straži. Podigla sam papir-mrlju. Na njoj je s jedne strane bila čitko ispisana adresa. Već sam htjela ispustiti papir-mrlju, savjest-mrlju, kad sam zamijetila da je s druge strane, drugim rukopisom, ispisan prilično iskrižan i prepravljan tekst. Bilo mi je jasno da sam i dalje u društvu nekog od pisaca i da ću još dugo nositi neke od produžetaka okončanog festivala u sebi. Da ću i dalje slušati umrle otkucaje sata što činim kad god se ne mogu osloboditi prošlog vremena, iako se ono  nameće kao prezent s loše odabranim glagolskim vremenom. Dok sam se vraćala u hotel po prtljagu, razmišljala sam kako nitko nije toliko neovisan o svom vlasniku kao sat. Gospodar sata ne gospodari vremenom. Ali to zapravo nije loše jer ne može odgađati čišćenje mrlja, uvjeren da još ima vremena. Spomenuta činjenica potiče ga da načini pravu stvar u pravo vrijeme. Leteći iznad Atlantika, pitala sam se koliko je mrlja ocean isprao, oblizao, i je li zato tako napet pa puca i lomi se u valove. Muči li ga savjest što ispire, briše dokaze, prikriva nedjela? Jesu li valovi njegov način da pobjegne od sebe? Ili tjelesna kazna izvršena onog trenutka kad se razbije o tuđe tlo pa se umiren vrati kući. No i iz aviona je vidljivo da ponovo nema mira.

Činilo mi se da samo lakomisleni putnici mogu gledati ocean i vjerovati da je vodeni beskraj zadivljujući spa tretman. Majka mi je kasnije rekla, doduše, drukčijim riječima, da se jedna od sekundi pretvorila se u mrlju baš dok sam bila u avionu. No nisam osjetila kako je sat preskače i nespretno poskakuje, nestabilan jer je rođaka odlučila uspavati psa da svojim lajanjem susjedi ne pogoršava psihičku bolest. Dok sam bila u avionu, barem se još jedna sekunda negdje pretvorila u mrlju. Neke mrlje postaju uočljive tek naknadno. I šutnja može biti velika tamna mrlja koja sve proguta. Mrlja ne mora nastati kao posljedica prolijevanja tekućine,  mazanja nekom hranom ili blatom. Ali je posljedica prljanja, narušavanja. No najopasnije mrlje često se dobro ne vide. Po dolasku u Zagreb bila sam svjesna da sam počela opažati i one vidljive i one nevidljive i očišćene mrlje. To sam shvatila kada sam na carinikovoj košulji ugledala fleku uklonjenu snažnim kemijskim sredstvom i objektivno se nije mogla nazrijeti.

Gledala sam ju u nevjerici. Znala sam da je na aerodromskoj stolici počivala mrlja od bureka, no nije se vidjela prostim okom i vjerojatno nikome, da je sjeo na nju, hlače ne bi ostale masne. Ipak, s njom se nije mogla usporediti mrlja koju je nosio konobar jer je oštetio brata, nagovorivši majku da njemu, koji joj je bio draži, prepiše nekretninu. Bilo bi baš zanimljivo utemeljiti komparativnu mrljologiju, razmišljala sam. Možda bi se ona mogla izabrati kao studij na kojem bi naglasak bio na povijesti mrlja. Ali ne bi bilo zanemarivo ni proučavanje njihove filozofije. Ili statistike. Manje bi me zanimala metodologija čijom primjenom nastaju. Ako mrljologija ne bi bila prihvaćena kao studij, možda bi je akademska zajednica mogla priznati barem kao specijalizaciju.

Pitala sam se što ću s tolikim mrljama oko sebe. Još uvijek sam dvojila jesam li dobila trajan dar registriranja i razumijevanja onih nevidljivih mrlja. Bilo bi to prokletstvo! Nadala sam se da su nevidljive mrlje koje tumačim plod moje mašte nakon slušanja suviše književnih tekstova na srednjoameričkom trgu gdje sam zamijetila i podigla papir-mrlju. Čekala sam pred trakom za prtljagu i prisjetila se događaja prije puta iz hodnika bolnice. U njemu se neka iskrenuta žena i ja neusklađeno krećemo, kao da plešemo. Ona se nezgrapno i nagnuta na lijevu stranu giba prema vratima ordinacije, ja se poput usporene mehaničke lutke pomičem prema krevetu jer mi nije dobro od injekcije pa pokušavam leći. U tom nestvarnom baletu naše su kralježnice dvije mrlje, dva zatamnjenja od kojih bi jedna mogla ugroziti odlazak na putovanje, ali neće. Dok sam razmišljala vidim li uistinu i one nevidljive mrlje, stigla mi je putna torba.

Pazila sam da ne razbijem keramičku vazu u manjoj ručnoj torbi. Suprug me dočekao na aerodromu, no čim me dovezao kući, morao je na posao. Dok sam se kupala, improvizirala sam Atlantik s umanjenicom one njegove nervoze u maloj kadi stana. Htjela sam se naspavati. Prespavati i povratak muža. Kao mrlju, na vratima spavaće sobe ostavila sam mu poruku sa samo jednim pravilom u novonapisanom kućnom redu: Buditi stanare s kavom točno u 5!• 

O autorici: Rođena u Požegi 1969. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Piše poeziju, prozu, drame i eseje. Nagrađivana je, uvrštavana u antologije, panorame i zbornike u zemlji i inozemstvu. Bila je sudionik više međunarodnih pjesničkih festivala i književnih događanja kao što su Međunarodni pjesnički festival (Hrvatska), Struške večeri poezije (Makedonija), Curtea de Arges Poetry Nights (Rumunjska), Kuala Lumpur World Poetry Reading (Malezija), Kritya (Indija),  Sajam knjiga u Guadalajari (Meksiko), Lirikonfest (Slovenija), International Poetry Meeting (Cipar), Festival international et Marche de Poesie Wallonie – Bruxelles (Belgija), Festival Internacional de Poesia u Granadi (Nikaragva), Mediteranski pjesnički susret u Mdiqu (Maroko), Stockholm International Poetry Festival (Švedska)...  Tekstovi su joj prevedeni na 15 jezika.