U nezavisnim kinima diljem zemlje počeo je igrati dokumentarni film "Na Adamantu: nitko nije savršen" redatelja Nicolasa Philiberta. Riječ je o filmu koji je od svog izlaska ovjenčan brojnim nominacijama i nagradama, među kojima posebno zvone nominacija za Europsku filmsku nagradu u kategoriji najboljeg dokumentarnog filma te Zlatni medvjed na prošlogodišnjem Berlinaleu.
"Na Adamantu: nitko nije savršen" miran je i plovan (i doslovno i figurativno) uradak koji je vjerojatno nešto najinkluzivnije što je snimljeno u posljednje vrijeme. U doba kada se od potrebe za uključivanjem svih marginaliziranih društvenih skupina i manjina došlo do toga da to katkad zna izgledati neprirodno, pojavi se film koji to čini potpuno organski i suptilno. Philibert se u svom opservacijskom uratku odlučio baviti mentalnim zdravljem, ali još više našim odnosom prema osobama kojima je ono narušeno. Adamant je plutajući dnevni centar za skrb čiji štićenici, odnosno posjetitelji, imaju priliku u sklopu različitih kreativnih radionica ili psihoterapeutskih tehnika pobjeći od stvarnosti. Sve to dok plutaju na Seini. Ovu jedinstvenu zajednicu vode ljudi koji nastoje u svoje terapeutske prakse unijeti više ljudskosti. Tako šarolika ekipa koja se našla na Adamantu ima priliku crtati, pjevati, razgovarati, šutjeti, vikati, plesati…
Dok u vanjskom svijetu, posebice u betonskim džunglama koje melju i gaze sve, posebno stradaju najkrhkiji ljudi poput "adamantaša", u svom malom plutajućem svijetu oni su slobodni. Ne samo slobodni raditi što žele, nego i slobodni od briga, od tereta i svakodnevice i samih sebe, od svega. A ekipa na Adamantu je, malo je reći, šarolika. Od zaljubljenika u povijest, preko onih koji se izražavaju pjevanjem do onih koji najviše od svega vole slikati. Philibert nije ovim filmom donio samo priču o nekonvencionalnoj terapeutskoj zajednici, nego je, prateći nešto detaljnije nekoliko likova, donio i sjajne portrete pojedinaca koji su, unatoč svim nedostacima koji im otežavaju svakodnevni život, i više nego sposobni proizvesti umjetnička djela koja imaju priču. Decentnim i nenametljivim pristupom svojim je protagonistima očito stvorio dovoljno sigurno mjesto da se bez straha otvore i podijele, a to je na filmu jako vidljivo. Time sve postaje intimnije i prisnije. Pun suosjećanja, film "Na Adamantu: nitko nije savršen" gledatelje tjera da se podsjete na to kako suosjećanje izgleda, ali još više na to zašto nam toliko treba. Gledajući ove ograničene pripadnike našeg društva kako lako i sigurno žive trenutak i žive u trenutku dok su na Adamantu, zaista je nemoguće ne upitati se kamo je nestala ta vještina kod onih koji nisu ograničeni. Film se zapravo svodi na citat Forresta Gumpa: "Možda jesam glup, ali znam što je ljubav", i to ga čini ovako neodoljivim i važnim.