Lažljiva kava

Kao da se radi o velikom teretu koji nisam u stanju držati prstima jedne ruke, objema sam šakama obujmila šalicu i, ne odmičući je od usana, žmireći sam otpijala velike gutljaje kave sve dok nisam ispila i posljednju kap koja se mogla iscijediti iz nje. Otvarala bih oči samo kako bih ponovno napunila nakratko odloženu šalicu. Neuobičajeno ubrzani ritual, koji bi bio još i brži da zbog plača nisam prečesto ostajala bez daha, ponavljao se i ponavljao sve dok na dnu džezve nije ostao samo čvrst, beživotni talog prave turske kave prepune kofeina. Navirujući se u džezvu kako bih se uvjerila da je zaista prazna, grubo sam je odgurnula s ruba stola zajedno s dokumentima koje sam cijelo jutro po ne znam koji put iznova čitala. Možda sam se podsvjesno nadala da je gledanjem moguće pomaknuti slova i ispisati riječi drugačijeg značenja. I kao da mi prizor umrljanog zida, poda, papira i kavom poprskanih putnih torbi nije bio dovoljan, dohvatila sam tlakomjer i njime pokušala što snažnije i preciznije pogoditi razasute papire i ranjenu džezvu. Zbog suzama zamućenog vida potpuno sam promašila i tlakomjer je odletio u suprotni kut kuhinje. Iz njegove raspadnute utrobe tri su se baterije otkotrljale po podu dok je četvrta prkosno ostala na svome mjestu. Bacila sam se natrag na stolicu i nastavila jecati i golim prstima brisati suzne oči i slinavi nos, a u mislima mi se vrtio taj posljednji dan, mene i mojeg prije mjesec dana preminulog oca. – Ja sada idem! – izustio je jedva čujno držeći se jednom rukom za kvaku stubišnih vrata dok se drugom oslanjao o štap. U tom je trenutku to zazvučalo posve besmisleno s obzirom na to da je bilo i više nego očito da sam ja ta koja odlazi, a on se vraća u sobu staračkog doma u koji se tek nedavno uselio. Već sutradan je zaista otišao, otišao zauvijek. Ostala sam ja i moja sjećanja na taj posljednji dan, taj trenutak i taj pogled. Ostale su dvojbe jesam li mogla u životu postupiti drugačije, bolje, jesam li mogla spriječiti ili makar nakratko odgoditi njegov odlazak. I ono najgore – jesam li mogla malo manje lagati. Bar tada, taj posljednji sat koji sam provela s njim. – Ej, ‘ajde mi pokaži taj balkončić na stubištu na kojem voliš sjediti i promatrati ljude u dvorištu doma – izgovarala sam s mukom dok su me zbog neizdrživog smrada mokraće oči bolno pekle, a želudac se opasno uznemirio. Znala sam dobro da su osjećaji važniji od istine i da u tom trenutku laž zvuči mnogo bolje od golih činjenica. Uostalom, tko ga je bolje poznavao od mene, kćeri jedinice, mene koja sam toliko dugo živjela sama s njim. Dugo se opirao pelenama i po stanu je skrivao pa čak i bacao u smeće pomokrene hlače i pidžame. Govorio je s očajem u glasu kako su pelene za male bebe, a ne za odrasle ljude ne prihvaćajući bolnu istinu da pelene ponekad moraju nositi i stariji. I bebe i odrasli podjednako osjećaju vlažnost mokraće. Razlika je u tome što bebe nemaju ponos i ne osjećaju sram. Razlika je u tome što bebe ne zabranjuju otvaranje prozora zbog promaje iako od propuha nema ni traga. Napokon pristanak na šetnju do balkona pa uobičajeno i beskrajno dugo podizanje iz ležećeg u sjedeći položaj. Sve bez moje pomoći, naravno, jer on ne želi pomoć i on sve može sam. Naslušala sam se te rečenice milijardu puta pa me upravo zato njegova vlastita i nenadana odluka da se preseli u starački dom iznenadila gotovo jednako kao i njegova smrt. Gledam kroz zatvoren prozor i pričam o čudljivom ljetu dok mi se iza leđa odvija dobro znani usporeni film. Znam točno koji pokret u kojem trenutku čini, poznat mi je svaki trzaj onemoćalog tijela. Pred očima mi je svaka, i najsitnija, bora i svaki grč njegova lica iako cijelo to vrijeme zapravo promatram muhu koja se glupo i uporno zabija u prozorsko staklo. – Neka, pusti, sam ću! – ponavlja svaki put kada skrenem pogled s muhe, ne s namjerom da mu pomognem već zbog lažne nade da je možda napokon uspio sjesti na rub kreveta. I konačno sjedi na krevetu i nogama dotiče pod. Desnu papuču uspijeva obuti gotovo iz prvog pokušaja dok lijevu nastavlja bezuspješno i ribički strpljivo, ali za moj želudac neizdrživo dugo, naslijepo pecati ispod kreveta. – Hej, znaš da će ti danas iza pet doći Marina s malim! – poskočim kao da sam se upravo tog trenutka sjetila nečeg strašno važnog i nadasve pametnog, ali u tom skoku nogom neprimjetno izguram neposlušnu lijevu papuču i približim je njegovoj nozi. – Znam, zvao sam je na mobitel – izgovara on sasvim ravnodušno dok napokon nazuva i drugu papuču. Ne kažem ništa iako mislim da bi ipak trebao pokazivati malo više zahvalnosti što ga od sve rodbine posjećuje samo ta daljnja rođakinja i njezin sin. Godinama molim Boga da i nju ne uznemirava na poslu svojim učestalim pozivima i izvještajima o stanju tlaka i šećera koji su uz propisanu terapiju posve u granicama normale i koje nije potrebno provjeravati više puta na dan, a pogotovo ne više desetaka puta kao što on to svakodnevno čini. Šutljiva kao uvijek, Marina bi mi stidljivo odgovorila da on nju jako rijetko zove. – Evo, Sonja, gotov sam, možemo – govori dok s podnožja kreveta dohvaća štap. – Ne možeš samo u pidžami, danas puše nekakav baš nezgodan vjetar. Zašto ne bi probao sivu vestu koju sam ti kupila pa da vidimo je l’ ti dobra veličina? Proklinjem svoju savjest dok otac idućih desetak minuta preko pidžame navlači preuske rukave veste i, naravno, bez moje pomoći zakopčava nekoliko gornjih dugmadi. – Neka ostane ovako, ljeto je, nije valjda toliko hladno – izgovara nakon što je shvatio da je udaljenost dugmadi do pripadajućih im rupica, uz svu rastezljivost vunenih niti, apsolutno nedostižna. – Znaš, ovo je stvarno najveća vesta koju sam uspjela pronaći – pravdam se i bez dopuštenja dohvaćam štap koji je u bitki s vestom završio na podu. Da samo zna koliko sam se umorila od trčanja po trgovinama i do koje mjere sam se izbezumila objašnjavajući preneraženim prodavačicama kako vesta bez obzira na ljetnu vrućinu mora biti vunena, debela, tamnoplava i na kopčanje. – Volim ja i sivu boju – mrmljao je sebi u bradu dok smo se puževim koracima približavali balkončiću. – Znaš, ovdje mi ne daju nikakvu, čak ni onu tvoju lažljivu kavu – glasila je njegova posljednja rečenica sat vremena poslije. – Lažnu tata, lažnu, a ne lažljivu – odgovorila sam prisjećajući se vremena kada mu je liječnik zbog visokog tlaka savjetovao prestanak pijenja kave. Kako on nije želio ni razgovarati o tome, jednostavno sam posudu s kavom kradomice punila onom beskofeinskom. I dok bismo ujutro zajedno ispijali poprilično bljutavu, bezmirisnu i umjetnim sladilom pretjerano zaslađenu kavu, optuživali smo proizvođača koji je tako srozao kvalitetu napitka da kava zapravo više i ne sliči kavi. Sve do dana kada je zbog moje nesmotrenosti u kanti za smeće pronašao omot beskofeinske kave i shvatio prijevaru. Tjedan dana nakon toga jedina komunikacija između nas bili su redoviti telefonski izvještaji o stanju tlaka i šećera za vrijeme mog radnog vremena dok bi u stanu vladao neki čudan zavjet šutnje. Usprkos tome kupnju kave s kofeinom nije zahtijevao i sve do odlaska u dom nastavili smo piti istu beskofeinsku koju je on nazvao mojom lažnom kavom. Nakon pokopa uslijedio je mjesec bola, tišine i usamljenog ispijanja lažne kave jer se u međuvremenu i meni tlak povećao. A jučer sam nakon uobičajenog i očekivanog službenog poziva bila kod javnog bilježnika. Nakon što je bilježnik rekao da sam od oca naslijedila samo pola njegove zadnje mirovine i baš ništa drugo, bila sam sigurna da je riječ o nekakvoj velikoj administrativnoj pogrešci. A onda sam u ruke dobila kopiju dokumenta koji sada leži na podu razasut između spakiranih torbi, džezve i taloga prave kave. Dokument se zove Ugovor o doživotnom uzdržavanju i nosi datum otprije petnaest godina. S jedne strane ugovora je dobro mi znani potpis mog oca, a s druge, s posebno istaknutim srodstvom, potpis njegove kćeri Marine.