Legendarni blueser Johnny Winter u srijedu nastupio u Zagrebu

Blues, to su korijeni – sve ostalo njegovi su plodovi - rekao je jednom zgodom Willie Dixon. Ako je ijedan bijeli glazbenik dubinski razumio ovu konstataciju, onda je to Johnny Winter, čijem su se liku i djelu u srijedu navečer došli pokloniti i domaći frikovi bluesa – i to oni u dobi od dvadeset do pedeset.

Unatoč tome što je klub Boogaloo bio neugodno (pre)natrpan posjetiteljima a zvuk bio od savršenstva udaljen upravo onoliko onoliko koliko je Teksas daleko od Zagreba, jednosatni Johnnyjev nastup velikim je dijelom ispunio očekivanja. Tegobnim spletom zdravstvenih teškoća i riskantnog “života na rubu”, hodajuća legenda vremenom se pretvorila u sjedeću, pa Winter sa svojim sastavom koncert provodi u stolcu.

U vokalu možda nedostaje nekadašnje vatre, ali prepoznatljiva sviračka karizma ni danas mu nije bitno okrnjena. Za razliku od svojih gitarističkih suvremenika Winter je uvijek prezirao kompromise ostajući vjeran sljedbenik tvrdokuhanog električnog bluesa čiju je injekciju kadar ubrizgati svakom od naizgled raznorodnih predložaka.

Od besmrtne “Blackjack” Raya Charlesa, preko Womackova standarda “It’s All Over Now” (znanog i iz repertoara ranih Stonesa), i Hendrixove “Red House” pa do završne reinterpretacije Dylanova klasičnog “Highway 61” kojemu se uvijek vraća, Winter i njegova pouzdana ritam sekcija održali su malu ali važnu lekciju iz sviračke ekonomičnosti i emocionalne unesenosti; njegova je priča lišena pretjeranih pirotehničkih egzibicija odišući samouvjerenošću majstora iskušanog i formiranog u bezbrojnim blues-rock bitkama.

I doista, vizualno ostavljajući dojam smirenog indijanskog poglavice koji upravo donosi kakvu sudbonosnu odluku, Winter i njegova gitara definitivno ne zvuče kao da su rekli zadnju riječ.