“Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju” posljednji je u nizu romana Olge Tokarczuk, jedne od najčitanijih i najčešće prevođenih poljskih književnica. Tokarczuk je dobitnica najznačajnije poljske književne nagrade Nike 2008. za roman “Beguni”. Na hrvatski su joj prevedeni romani “Pravijek i ostala vremena”, “Dom danji, dom noćni” te zbirka priča “Ormar”. Roman “Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju” izdala je Naklada Ljevak u odličnom prijevodu Mladena Martića. S Olgom smo razgovarali u pauzi koju je uzela od pisanja svog novog djela.
U spomenutom romanu ne pišete izravno o politici, ali dotičete se tranzicije i korupcije. Možemo li očekivati od vas politički angažiranu književnost?
Politiku shvaćam vrlo široko – od toga što jedem i kako se odijevam, kako živim, preko toga kako razmišljam o drugima i o svijetu, pa napokon sve do toga koga podupirem na izborima. U knjigama izražavam svoj svjetonazor. Pozoran će ga čitatelj uočiti i u mojim prijašnjih djelima. Ali doista, ova je posljednja knjiga u tom smislu posebna. Govori o pristojnom građaninu koji poštuje pravni poredak, ali se nađe u situaciji koju smatra nemoralnom i suprotnom elementarnom pravu, no zakon je ipak tolerira. Najprije prosvjeduje, traži, zahtijeva, ali njegovo djelovanje ne daje rezultata. Tada iskoračuje izvan zakona. Ta je situacija vrlo dobro poznata iz filmova i književnosti. Jako sam željela u obliku kriminalističkog romana isprovocirati čitatelje na razmišljanje o onome što se svima čini očitim i nevrijednim razmišljanja. Ako je književnost traganje za novim motrištem na ono što je očito, onda će moje knjige biti političke.
Glavna junakinja romana fascinirana je astrologijom i uvjerena u to da su sudbine zapisane u zvijezdama?
U knjizi astrologija ispunjava ulogu alternativnog sustava značenja nasuprot općenito obvezujućeg. U Poljskoj je s jedne strane taj “očiti” sustav značenja katoličanstvo, s druge – neoliberalno razmišljanje. Teško bi bilo zanijekati da je riječ o idejama koje su racionalnije od astrologije. Astrologija postoji tisućama godina kao stanovit sustav smislova na koji je moguće pozvati se da bi se razumio svijet. Moja junakinja pametno skreće pozornost na to da se danas ljudi služe drugim, premda jednako neracionalnim sustavima, na koje se, jer su službeno prihvaćeni, može pozivati i pritom ne biti izvrgnut podsmijehu. No, kada ih se pogleda pobliže, pokazuje se da se često zasnivaju na krhkim temeljima. Zašto vjerujemo u nastanak svijeta u šest dana, a ne vjerujemo u utjecaj planeta na čovjeka? Kako to da vjerujemo da je demonsko slobodno tržište u stanju urediti život milijuna ljudi, a upitnim smatramo utjecaj Mjeseca na ljudski život? Ne želim odgovore na ta pitanja. Zadovoljstvo mi pričinjava njihovo postavljanje.
Živimo u vremenu masovnih medija i rastuće tehnologije. Mislite li da je zbog toga književnost izgubila svoju važnost?
Da, pripadamo posljednjim naraštajima koji čitaju i razumiju književnost ovakvu kakvu poznajemo. Kao prvo stoga što je književnost uvijek bila i jest pojedinačni i jasni glas jednog čovjeka koji dosljedno nameće svoju viziju drugima, dok u svijetu u kojemu živimo prevlast ima “brbljanje”, tj. neprestano nabrajanje obavijesti, mijenjanje tih obavijesti u procesu prenošenja, njihova protočnost i bezobličnost. Upravo se to događa na društvenim portalima, na forumima. Kao drugo – poplavljuje nas “mljevenje o sebi” – odnosno egotistički i solipsistički izraz autoekspresije koji se svodi na obavještavanje drugih gdje se je bilo, što se radilo, što se vidjelo. To otima pozornost, dekoncentrira, onemogućava sporazumijevanje.
Možete li živjeti od pisanja? Radite li još uvijek i kao psihoterapeutkinja?
Već godinama živim od pisanja. Istina je da mi, s obzirom na to da dugo živim na selu, nije trebalo puno za život. Moje su knjige rijetko bestseleri, ali imam krug vjernih čitatelja. Pisci često žive više od toga što se događa oko knjige, nego od same knjige – dakle od susreta, konferencija, predavanja. Bolje je biti piscem velikog jezika nego manjeg, to je jasno. Poljska ima 35 milijuna ljudi te će postotak onih koji čitaju biti uvijek veći od broja čitatelja u Litvi ili u Hrvatskoj. U Poljskoj ipak umjetnici žive kao ptice nebeske – nemaju mirovinsko ni zdravstveno osiguranje. Sada su tek stvoreni umjetnički sindikati i naša je vlada pristala uvesti neka švedska rješenja, poput plaćanja autorima naknade i od posudbi knjiga u javnim knjižnicama.
Kako se Poljska promijenila od komunizma? U Hrvatskoj, Poljsku se doživljava kao zemlju koja je uspjela u EU nakon početnih lutanja.
To je istina. Poljska je danas posve druga zemlja nego prije 30 godina. Manje je vidljivo da se nakon promjena Poljska vratila svojim europskim korijenima. Taj povratak, politički, gospodarski i kulturni, postao je nabojem goleme energije koja se kod nas odjednom oslobodila. Možda će vam se to učiniti čudnim, ali u mojem su se slučaju političke promjene nekako podudarile sa sazrijevanjem, s odrastanjem i za mene je komunistička Poljska pomalo zemlja djetinjstva: dosadna kao griz, vesela poput ljetovanja na selu, kod bake, polagana i nezanimljiva poput satova u osnovnoj školi, koji su se činili kao da neće nikada završiti, ali puno sigurnija i zaštitničkija. U njoj se živjelo kao u jaslicama za dojenčad. Zrelost se pokazala puno slikovitijom i fascinantnijom, ali i pogibeljno grabežljivom i ciničnom. Ali ne bih više htjela biti dijete.
Kao dijete ljetovali ste s obitelji u Hrvatskoj. Kasnije ste bili gošća Festivala kratke priče u Zagrebu. Koje sličnosti i koje razlike zamjećujete između naših dviju zemalja?
Iz Hrvatske su mi u sjećanju najživlje ostale slike s Visa. Imala sam dojam da mi tamo sve šapće, priča, da je to tako čudno kopno izgubljeno u moru vremena, na pograničju kultura. Ali uvijek ću se čuvati od toga da Hrvatsku vidim samo kao zemlju za ljetovanje. Divim se hrvatskoj domišljatosti i temperamentu u organiziranju oko kulture i književnosti. Od vas se može učiti o nepreuzetnosti i prirodnosti. Mi Poljaci puno smo hladniji i distanciraniji, turobniji i puno manje spontani. Možda je to pitanje klime – sjećam se kako su se na festivalu priče u Wroclawu smrzavali hrvatski pisci. A možda je doista činjenica da smo u biti sjeverni narod i bliži Skandinavcima nego južnim Slavenima.
>> ‘Bez čitatelja knjige ne postoje, one su tada samo hrpa papira’
>> O sportskim trijumfima košarkaške reprezentacije govori Slavoljub Stanković
Koja mustra. Sto općih mjesta i malo preserina te je odmah intelektualka. A o prikrivenom reklamiranju na koje nije plaćen porez da ne govorimo.