Ljubomir Kerekeš ulogom Frenka “Buča” Galovića u komediji Nina Škrabe “Idu svati, mlade ni” na histrionskoj pozornici na Opatovini slavi trideset godina rada. Do sada je odigrao stotinjak kazališnih, dvadesetak filmskih i desetak uloga u TV-serijama. Monodramu “Dimnjačar” izveo je više od tisuću puta, a napisao je i nekoliko kazališnih tekstova. "Idu svati, mlade ni" režira Georgij Paro, a Kerekeš je začuđen što mu u kazalištu kojem je posvetio trideset godina (HNK Varaždin) nisu stisnuli ni ruku te što mu njegovoj sadašnjoj kući (HNK Zagreb), u kojoj je petnaest godina, nisu ni usmeno čestitali.
– Trideset godina brzo je prošlo. Vjerujem da je puno toga dobro napravljeno i da će točka na i biti subotnja premijera predstave “Idu svati, mlade ni”. Ima tu sitnih razočaranja u vezi kazališta koja se nisu sjetila jubileja, ali u tom sam smislu zahvalan Zlatku Vitezu i Histrionima te glumačkom ansamblu predvođenim Georgijem Parom da nakon trideset godina i velikog posla nisam završio kao pas na cesti. Ipak sam dobio priliku jubilej obilježiti premijerom kako to glumcu i priliči – veli Kerekeš. A je li Škrabe pisao ulogu baš za Kerekeša?
– Nije. Taj je tekst dobio nagradu “Katarina Patačić” i mislili smo ga raditi u Varaždinu gdje sam ja i počeo i gdje sam radio trinaest i pol godina. Iz razloga koji nisu bitni, to se nije dogodilo, pa smo još lani na Gumbekovim danima dogovorili da ću taj tekst raditi s Histrionima – objašnjava Kerekeš.
A na pitanje je li mu je Ignjat Glembaj kojeg je odigrao u zagrebačkom HNK vrhunac karijere, Kerekeš odgovara niječno.
– Nikada se nisam bio voljan izjašnjavati na način da postoji uloga koja mi je najdraža. Postoje samo veći i manji izazovi. Što je veći izazov, to je meni veći gušt da uronim u posao. Uloga staroga Glembaja bila je velik izazov i zbog godina koje ja nosim i zbog godina koje nosi stari Glembaj. Tu je i koncept predstave u kojoj mladog Glembaja glumi Milan Pleština, koji je moja generacija. Mnoge je stvari tu trebalo pomaknuti. Ja sam pokušao naći pobjedničko sredstvo za tu ulogu unutar sebe, ostarjeti za tu ulogu i to projicirati van. Bilo je u mojoj karijeri svega i svačega, ali nikada nisam odbio ni jednu ulogu. Da me pitate što bih još najrađe igrao u životu, a igrao sam svega i svačega, ne znam što bih rekao – priča Kerekeš.
A tko je na njega najviše utjecao?
– Ja sam deset godina radio u dramskom studiju varaždinskog kazališta s pokojnim Petrom Večekom. Onda sam išao na Akademiju, prošao prvi krug i dobio ponudu za angažman u Varaždinu kao sedmi glumac. Četiri godine, koliko je trajala Akademija, ja sam imao četrnaest premijernih predstava s ondašnjim eminentnim redateljima iz bivše Jugoslavije. To je bila početna škola i odskočna daska. Puno radim na sebi u smislu da sam običan, mali čovjek velikog srca. Zanimaju me ljudi na margini jer mislim da na margini našeg društva počiva najveće kazalište. I sam stadion i nogometnu utakmicu tretiram kao najveći teatar. Meni je uvijek zanimljivo promatrati, ne da ljude seciram i skidam im kožu, nego da ih pokušam prihvatiti i spoznati njihovu istinu.