Jedan od najtajanstvenijih hrvatskih pisaca, Ratko Cvetnić, koji je za svaki od svoja dva dosad objavljena romana dobio nagradu Gjalski, oglasio se i trećim romanom. Izborom teme u romanu \"Povijest instituta\", koji je objavila Mozaik knjiga pod uredničkom paskom Zorana Maljkovića, Cvetnić je pokazao izuzetan osjećaj za, kako bi se to na globaliziranom hrvatskom jeziku reklo, tajming. Riječ je zapravo o nerazjašnjenim i mučnim zbivanjima iz komunističkog vremena koji su na čudan način spojili dva dobra prijatelja i pomalo tipična urbana zagrebačka intelektualca koje ne opterećuje ništa osim njihove sudbine.
Jedan je vodeći hrvatski nepotkupljivi novinar Velimir Košnik koji prerano gubi život ponajprije zbog svog pomalo iščašena, purgerskog smisla za humor. Zbog te smrti pred nekim zagušljivim zagrebačkim lokalom Košnik nije uspio dovršiti svoje publicističko remek-djelo, povijest jednog neimenovanog hrvatskog instituta koji je preživio sve diktature i tranzicije koje su se poput naglih ljetnih oluja sručile na hrvatski puk. I tu na scenu romana stupa drugi intelektualac, oprezniji i decentniji povjesničar Buco Stupar koji završava prijateljevo djelo saznajući sve o prljavom rublju vlastite obitelji...
Cvetnić je ovim usredotočenim romanom, koji je dijelom vrlo lukavo pretvorio i u krimić, otvorio još jednu stranicu iz neslavne hrvatske lustracijske prošlosti na koju još ni izdaleka nije stavljena točka. U tu je mutnu kašu propuštenih političkih poteza koji su mogli ljekovito djelovati na zdravlje cijelog društva i cijele nacije Cvetnić beskompromisno uvrstio i kritiku sadašnje hrvatske nomenklature koja je zavladala gospodarstvom, znanošću, kulturom i medijima koristeći stare javke iz sustava koji pokazuje neviđenu žilavost. No i Cvetnić i ovaj roman imaju i svoju važnu lirsku dionicu koja ovom štivu daje nadmoćnu punokrvnost.