Drugi roman Olje Savičević Ivančević nazvan “Pjevač u noći” autorica je podnaslovila romansom. U zahvali na kraju knjige spomenula je brojne pisce koje diskretno citira ili pak manje diskretno parafrazira u netipičnoj mediteransko-dinarskoj prozi, i to u širokom rasponu od prozaika Mirka Kovača i Charlesa Bukowskog pa do pjesnika Vaska Pope i Arsena Dedića. Našli su se tu i Goethe i Ingeborg Bachmann, a nisu, razumljivo, propušteni ni amblematski dalmatinski ljubavnici Lepa i Miljenko Smoje. Neveliku knjigu Olja Savičević Ivančević završila je pismom svoje glavne junakinje Naranče Peović upućenom njenoj životnoj ljubavi Slavuju Mitroviću. A to pismo upravo neodoljivo i po sadržaju, i po ritmu i po atmosferi podsjeća na onu slavnu pjesmu još jedne Dalmatinke, velike Vesne Parun “Ti koja imaš nevinije ruke”, koja je prema mitskoj predaji poetesinih prijatelja također nastala iz jednog, doduše neodaslanoga ljubavnog pisma. I Narančino je pismo himna jednoj velikoj ljubavi koja kao i brojne druge velike ljubavi nije prerasla u cjeloživotnu strpljivu i mučaljivu bračnu zajednicu. I Narančina ljubav, kao i brojne druge velike ljubavi, nije se mogla upecati u zamku obiteljskih zakonika niti ona može imati strogo određeni vijek trajanja kao riblja konzerva ili jogurt.
Ljubav o kojoj i upućeno i intuitivno piše Olja Savičević Ivančević nije potrošna roba ni brzopotezna velesajamska atrakcija. Stoga ni “Pjevač u noći” nije zašećerena literarna vodica ni nekakav osviješteni chick lit na hrvatski način. Po svojim brojnim angažiranim stranicama daleko je od malograđanske romanse, pa i od građanske srednjostrujaške novelistike temeljene na klasičnom pripovijedanju. Roman je tako pun jetkih bodlji usmjerenih prema hrvatskoj, a napose splitskoj i dalmatinskoj svakodnevici, a ne izbjegava ni formu pjesme u prozi ili pak nadahnute esejističke proplamsaje. Ima u njemu i otmjene podrugljivosti, otrovne ironije, bespoštednog sarkazma. Olja Savičević Ivančević bocka i hrvatsku turističku mitomaniju koja iz jadranskih starih gradova uporno tjera autohtone stanovnike zbog površnih gostiju koji ispred drevnih neprocjenjivih antičkih i srednjovjekovnih zdanja doslovno do besvijesti ispijaju globalistička brendirana piva i uvozna alkoholna pića koja s mediteranskim podnebljem veze nemaju. Ujedno i neustrašivo polemizira s novopečenim ratnim profiterima koji su se na krilima merkantilističkog domoljublja domogli nevjerojatnih materijalnih bogatstava.
Ali svemu tome unatoč pomalo nadrealistički lik uspješne scenaristice TV sapunica Naranče Peović koja ima novca, ali nema sreće u ljubavi, autorica je jako dobro opisala i zamislila, baš kao i lik neshvaćenog umjetnika Slavuja Mitrovića, nesuđenog heroja iz Domovinskog rata, šarmera i karizmatičnog luzera koji pomalo podsjeća na našijensku verziju Humphreya Bogarta. Ti su likovi udarno gorivo ovog romana koji ne izbjegava stereotipe, ali im ne podilazi, nego ih duhovito raskrinkava. “Pjevač u noći” ne donosi nam pravolinijsku priču. Isparceliran je protestnim pismima koje borbeni Slavuj utopistički piše stanovnicima neboderske Ulice Dinka Šimunovića u razbarušenom Splitu potaknut maratonskim seksom svojih susjeda u zgradi. Jezik romana sazdan je od živog, pučkog jezika i slenga, ne robuje strogim i zamornim pravopisnim normama te u književnost unosi dašak snažno pulsirajuće svakodnevice, iako je autorica u stalnoj intelektualnoj diskusiji s mislima najvećih umova čovječanstva. Cijela ta prozna žanrovska i sadržajna razbarušenost može zbuniti čitatelje koji očekuju klasičan ljubavni roman, ali sasvim sigurno neće spriječiti da i ovaj roman dospije i do brojnih stranih prijevoda i pohvalnih kritika u najprestižnijim novinama svijeta koje su preživjele internetsku medijsku epidemiju. Posebnu pohvalu zavređuje odlična bosanska epizoda romana, trpki i plastični opis postratne ruralne bosanske zbilje, ispražnjenih sela i slikovitih likova predvođenih više nego erotičnom Helankom. Jedino je šteta da u romanu nije bilo i više erotike.