Ljudi bi rado zaboravili Miloševića, ali mladi moraju znati povijest da se pogreške ne bi ponovile

Filmom “Lovci na tartufe” večeras počinje Motovun Film Festival, a uz niz uspješnica i svjetskih premijera, publika će na istarskom brdu do nedjelje gledati i svih pet epizoda srpske serije “Porodica”. Kontroverzna serija o posljednjim danima slobode Slobodana Miloševića već je zaintrigirala regiju, u Srbiji je postala najgledanija serija te zaradila pozitivne kritike. U povodu prvoga njezina emitiranja u Hrvatskoj razgovaramo s redateljem i scenaristom “Porodice” Bojanom Vuletićem.

Odakle ideja, ili potreba, da snimite seriju takve tematike?

Neke od najpopularnijih svjetskih serija čija se tematika oslanja na stvarne, povijesne događaje potaknule su me da se zapitam postoji li dovoljno povijesni događaj koji je presudno utjecao na našu regiju a da istovremeno posjeduje dramski potencijal. Uhićenje Miloševića svakako je bio događaj koji je potpuno promijenio tijek povijesti u našem podneblju i direktno utjecao na naše živote. I ove godine, kada se navršava 20 godina od tog događaja, on predstavlja važnu i kontroverznu temu o kojoj se govori uz puno emocija. 

Koja je njena osnovna intencija i poruka?

Ova serija nije nastala da bi se nečije mišljenje mijenjalo ili potvrđivalo, već prije svega da mladi ljudi koji nisu bili svjedoci tog vremena i koji ne znaju ništa o događajima koji su promijenili tijek povijesti u našem podneblju steknu određenu sliku ili bar budu potaknuti da sami istražuju, jer će tako naći odgovore na mnoga pitanja koja postavljaju danas. Mladi ljudi koji ne znaju ni kako izgleda Slobodan Milošević, a kamo li što je radio, budućnost su ovog društva. Zato je važno da se o tome govori. Od njih ne treba kriti traumatičnu prošlost jer onda postoji opasnost da se slične greške ponove u budućnosti.

Mnogi hrvatski kritičari, nakon što su odgledali seriju o danima uhićenja Slobodana Miloševića, a koja u jednoj svojoj liniji govori i o poltronskom uređivanju vijesti na javnoj televiziji i o stalnoj vezi urednika s političkim moćnicima, pitali su se kako je moguće da je RTS izreklamirao i pustio tu seriju prime timeu?

Mislim da je odluka da serija ide u prime timeu na javnom servisu dokaz da su se stvari ipak promijenile. Da smo kao društvo u neku ruku sazreli i da s velikom odgovornošću možemo razgovarati o neugodnim temama. S druge strane odnos medija i vlasti svuda je sličan, u svakoj zemlji, manje ili više. Nismo mi tom pričom otkrili toplu vodu. Mislim da i hrvatska serija “Novine” također govori o tome. Nisam imao nikakvih problema zbog serije. Da sam tako razmišljao, nikada je ne bih ni počeo raditi.

Serija se temelji na stvarnim događajima? Jeste li u pripremama surađivali s Čedomirom Jovanovićem?

Svjedoci koji su tih dana bili u toj kući ni danas se ne mogu složiti što se zaista dogodilo i što je istina. To govori o ispravnoj odluci da ne kontaktiramo ni s jednim akterom tih događaja. Prateći reakcije poslije emitiranja, i dalje jedni tvrde jedno, drugi drugo – što je bio slučaj i s materijalima koje sam koristio. Odluka da ni s kim ne kontaktiramo osigurala nam je nesmetan rad i donošenje odluka isključivo prema vlastitim kriterijima.

Iz serije je vidljivo da u trenutku Miloševićeva pada, usprkos Đinđiću, u Srbiji nije bilo prave opozicije njegovu nacionalizmu.

Serija se ne bavi time. Nesumnjivo je njegov pad označio početak promjena i novog povijesnog poglavlja. Ako to promatrate kao kraj desetogodišnje agonije – nada koja se tada nakratko probudila brzo je nestala s novim tragedijama koje su uslijedile. Ipak, može se reći da smo danas kao društvo ipak napredovali. Nema rata, nema sankcija, nema ubojstava novinara, nema razaranja.

Glumcima nije bilo lako prihvatiti uloge, točnije ideje koje osobe koje igraju u seriji nose?

Potrebna je velika hrabrost, otvorenost i odgovornost prihvatiti da igraš javne osobe. Fizička sličnost nije bila presudna, već prije svega prihvaćanje ideje koju ti likovi nose. Potrebno je vjerovati u ideje lika koji tumačiš, bez obzira na to koliko su te ideje suprotne tvom biću. Nekada je ta suprotnost upravo poticaj da se uđe u dušu još dublje. Mirjana Karanović i Boris Isaković su vrhunski glumci koji ‘brane’ svoje likove do kraja, čak i kada su ovako kontroverzni. Uvjerljivost i autentičnost se gradi iznutra, ulaskom u dušu takvih junaka. Dugačke probe, biografije, snimke, sve je to pomagalo da pronađu unutrašnji kod tih ljudi.

Marija i Marko Milošević su putem odvjetnika u više navrata nastojali zabraniti snimanje serijala o svojim roditeljima.

Te su vijesti dolazile do mene, ali se time nisam opterećivao. Na kraju se ništa nije dogodilo. Ne znam ni zašto su prijetili tužbama niti zašto su odustali. Ova serija bavi se događajem koji predstavlja javni, povijesni događaj. Kao što su Miloševići i svi koji su sudjelovali u tom događaju javne osobe čija je odgovornost podložna sudu javnosti, tako oni mogu služiti i kao materijal za umjetničke interpretacije.

Bilo je kritika da ste sjajno razotkrili Miloševićevu odgovornost za ratove devedesetih i nehumanost njegove obitelji, drugi predbacuju da ste za njih pokazali empatiju koju ne zaslužuju.

Mi smo navikli na stereotipe i onda je potrebna slika koja ta naša uvjerenja potvrđuje. Da li je netko svetac ili krvnik? Ljudi očekuju da vide samo to. To je površan način razmišljanja. Milošević je u seriji istovremeno i običan čovjek, otac, suprug i bivši predsjednik i pregovarač i optuženik i zatočenik, a s druge strane od njegovih odluka opet ovise životi drugih ljudi. Sve je isprepletano – i javno i tajno, i privatno i opće. Zbog toga ova priča ima sve elemente šekspirovske tragedije. U Srbiji se glavna debata vodila o tome postoji li dovoljna vremenska distancija da bi se takve teme obrađivale. Zrelost jednog društva i vremenska distancija ne mjeri se brojem umrlih, već brojem rođenih koji imaju pravo da spoznaju svoju neposrednu prošlost. Ono što je zanimljivo jest da se kroz ovaj događaj zapravo mogu jasno sagledati svi mehanizmi koje je Milošević koristio tijekom svoje desetogodišnje vladavine. Spletom apsurdnih odluka i još apsurdnijih okolnosti on je sebe doveo u bezizlaznu situaciju koja ima sve elemente klasične talačke krize. Simbolički, cijeli njegov način vladanja ogleda se u tih 72 sata.

Kakva je u današnjoj Srbiji percepcija Miloševića, tko je za većinu naroda taj čovjek?

Teško je odgovoriti na to pitanje, ali mogu reći moj osobni dojam. Vidio sam mnogo roditelja koji su nakon emitiranja serije pokušavali svojoj djeci objasniti tko je taj čovjek i kakvo je to vrijeme bilo. Uz puno nelagode, zbunjenosti, mucanja, izbjegavajući jasne odgovore pred dječjim pitanjima, ni oni sami nisu mogli sklopiti razumnu rečenicu i objasniti što se zapravo dogodilo. Mislim da to najbolje pokazuje današnji odnos prema politici Miloševića. Ljudi bi to zaboravili, da se toga ne sjećaju. Jer ni sami sebi ne mogu objasniti razloge te strašne tragedije. I to je normalno. Ali prošlost se ne smije zaboraviti iako bi to mnogi voljeli. Zato je ova serija nastala.

Jaka je poruka sam kraj kad je uhićen, u njegovu sefu nalaze se Titove memorabilije, a uz pjesmu “Zemljo moja” idu kadrovi spaljenog Vukovara i izbjegličke kolone, granatiranja Dubrovnika... Što ste time htjeli postići?

Scena s Titovim darovima u sefu u podrumu zaista se odigrala nekoliko dana nakon uhićenja. Dugo sam tražio neki simboličan detalj koji bi opisao širi kontekst cijelog uhićenja i, kada sam saznao za događaj s Titovim darovima, odmah sam shvatio da je to to. Uglavnom, u seriji se ne bavimo time tko je više ili manje odgovoran za tragediju devedesetih. Ovdje je naglasak stavljen baš kako naziv i kaže – na “Porodicu”. Svi smo bili svjedoci što se događalo devedesetih, što se događalo u tadašnjoj vlasti Srbije i SR Jugoslavije, ali nitko od nas ne zna što je “Porodica” radila posljednja 72 sata. Posljednji zajednički trenuci koje će ta obitelj doživjeti na slobodi i trenutak opsade vile u kojoj žive predstavljaju metaforu i tragediju ne samo njih samih već i cijele zemlje i regije.