Montažstroj je odavno postao sinonim za hrabro i avangardno kazalište, a njegov osnivač, glavni autor i pokretačka snaga redatelj Borut Šeparović uvijek iznova iznenadi temom koju obrađuje. Radio je tako predstave o generaciji 55+, o pobačajima, izgubljenim generacijema mladih ljudi, ali i o nogometu. Sada je javnosti predstavio "Radničku cestu", koju Montažstroj najavljuje kao: "Digitalno kazalište. Nikad odigranu radničku predstavu. Mini online seriju. Film iz 15 fragmenata." Projekt je to koji se može, sasvim besplatno, pogledati online, projekt kojeg ujedno prate i vrlo ozbiljni materijali koji govore o njegovom nastajanju, a riječ je o svojevrsnim dnevničkim zapisiam koje je vodila dramaturginja predstave Ana Prolić, ali i materijalima koji su Borutu Šaparoviću i njegovoj autorsko-glumačkoj ekipi pomogli da izgrade priču i likove u njoj. Sama priča je i svojevrsni krimić, priča o mogućem ubojstvu kao revolucionarnom činu, ali je konačni rezultat i svojevrsno tehnološko čudo, jer ništa u konačnom rezultatu ne otkriva da je snimljen mobitelom. I tako je podrum jedne trgovine u Novom Zagrebu postao simbolom svega što smo svi mi izgubili na radničkim cestama. No, krenimo redom.
Kako je uopće rođena ideja o "Radničkoj cesti", predstavi koja govori o radnicima i radničkim pravima u zemlji u kojoj su svi već odavno – zaposlenici?
Bila je to predpandemijska ideja. Planirali smo "Radničku cestu" raditi kao, uvjetno rečeno, konvencionalnu kazališnu predstavu i već smo pregovarali s Teatrom Exit o mogućoj koprodukciji, kao i mogućnosti da ta buduća predstava tamo bude dio redovnog repertoara. A onda je došla korona, pa lockdown, a zatim i potres. Okolnosti su se iz temelja promijenile, ali nismo odustali od projekta. Brzo je tijekom prvom lockdowna, onog pravog, postalo jasno da bi tim okolnostima raditi predstavu na kazališnim daskama u nezavisnoj produkciji jednostavno bilo neodrživo.
Da bilo je to vrijeme u kojem sam sjedila na premijerama na kojima je bilo doslovno 40 ljudi, a riječ o gradskim repertoarnim kazalištima, dakle kućama koje imaju budžet. Kako finacirati, ili održati na životu, vaninstitucionalno kazalište ako smiješ prodati 40 ulaznica?
Da, pokazalo se da je to neodrživo na svim mogućim razinama. Na razini umjetničkog procesa nemoguće je 'proizvoditi' u takvim uvjetima. Nije se moguće strikno pridržavati epidemioloških mjera, s obzirom da gotovo svi mi ‘nezavisni’ radimo u neadekvatnim prostorima, koji nisu dovoljno veliki i nemoguće ih je prozračiti. A to je tek jedan aspekt priče. I kada bismo i proizveli takav projekt, predstavu na pozornici, ona jednostavno ekonomski nije održiva, a također, njeno prikazivanje može zdravstveno ugroziti kako same izvođače i autorsku ekipu, tako i potencijalnu publiku. Krenuli smo dakle od ideje da to izvodimo u prostoru za dvije stotine ili više ljudi, a našli smo se u situaciji kada su kazališta radila sa dvije tećine kapaciteta, pa pola, pa, je maksimalni broj ograničen na ispod 50, pa čak i samo do 25 ljudi. To jednostavno nije održivo, nije isplativo.
Priznajem da je iz pozicije publike frustrirajuće biti u takvom kazalištu, kada 'dereš' dlanove na kraju predstave da bi glumci uopće znali da netko uopće postoji u mraku gledališta?
Mi smo za ovaj projekt svjesno angažirali samostalne umjetnike, jer njih je ova koronakriza posebno ugrozila. To je bio jedan od temeljnih postulata, a brzo nam se pokazalo da je i to neizvedivo, da nećemo moći isplatiti honorare iz prihoda od ulaznica. Nezavisna scena u ovim okolnostima, ma koliko bila kvalitetna i vidljiva, ne može funkcioniorati kao neko institucionalno, repertoarno kazalište gdje su glumci i ostalo osblje već na plaći. U tome vidim generalni problem u kazalištu u doba korone i mislim da je kazalište, za razliku od nekih drugih djelatnosti bez kojih društvo doslovno ne može, djelatnost bez koje se – ako ona ugrožava živote i zdravlje ljudi – ipak može. Osobno, od početka pandemije, nisam ni odlazio u kazalište, jer ne radi se samo o osobnom riziku, već i o tome kome sve mogu prenijeti bolest, počevši od vlastitih roditelja pa nadalje. Vezano uz mogući odlazak u kazalište, osjećao priličnu nelagodu, pa i klaustrofobiju, iako mi je jasno da će ima ljudi koji će reći da sam u vezi toga paronoičan.
Ja vam to neću reći. Zbog posla cijelo vrijeme idem u kazalištu. I priznajem da sam ponekad trebala mnogo snage da koncentraciju prebacima na to što gledam, a ne na osobe koje su mi blizu i na to koliko su mi blizu.
Pozivanje potencijalne publike u gledalište je samo jedan aspekt, prije svega zdrastveni a time i etički. Radeći ovaj novi projekt cijelo vrijeme sam morao misliti i na ekonomski aspekt, jer izvođači bi u takvim okolnostima trebali ili volontirati, ili bi projekt trebao biti podržan od ministarstva ili gradskih vlasti na posve drugačiji način. I tako nas je cijela ta situacija navela na razmišljanje o tome zašto se pod svaku cijenu mora raditi. Zašto je tako nemoguće zamisliti da čovjek ima pravo na lijenost.
U našem mladom kapitalizmu, za kojeg bih rekla da još nije pojeo svu svoju djecu?
Kazalište nije ni škola, ni 'big biznis', ni zdravstvena ustanova. To je nešto što bi trebalo biti dio dokolice, mjesto na kojem se istovremeno zabavljamo i učimo, suočavamo sa nama samima i društvom u kojem živimo, i ja bih zaista postavio pitanje zašto se samostalnim umjetnicima, baš kao i svim drugima, kako u ovoj koronakrizi, tako i u budućnosti ne bi omogućila neka vrsta bezuvjetne financijske pomoći, kao što se to već činilo u drugim ne samo europskim zemljama. Slijedom toga smo ovaj projekt proširili i na razmišljanje o tome zašto je sa procesima automatizacije, robotizacije, digitalizacije i uvođenja umjetne inteligencije u mnoge radne procese, i sveukupnim promjenama u ekonomiji, nemoguće razmišljati o univerzalnom temeljnom dohotku kao jednom od alata ostvarivanja društvene pravednosti. Neke su razvijene zemlje krenule tim putem, a smatram da je to koncept o kojem treba početi ozbiljnu javnu diskusiju. Jasno mi je da takav koncept ima svoje prednosti i mane, ali je jasno i da nam je tu staru temu, o kojoj recimo multimiljarderi i titani tehnosfere govore javno već desetak godina pandemija naglasila i produbila.
No, unatoč svim tim teškim okolnostima i unatoč ozbiljnih zdravstenih problema krpz koje ste sami prošli, pokazalo se da vas neki vrag ipak tjera raditi?
Ovaj je projekt nastao iz velike potrebe da se napravi umjetničko djelo. Možda je donekle riječ o osobnoj, unutarnjoj prisili, a donekle i o potrebi da se nađe način na koji će naša umjetnost precizno i jasno komunicirati i u ova, stvarno krizna, vremena, ali svkako je postojala i prisila u smislu rokova i potrebe da se opravdaju ta dodijeljena sredstva na javnim natječajima. Potreba za jasnoćom poruke kao i nevjerojatan entuzijazam suradnika bile su ideje vodilje kroz cijeli ovaj izrazito diskontinuiran, nezivjesan proces, obilježen epidemiološkim mjerama, samoizolacijama, bolestima, odgodama drugih kazališnih projekata, svim valovima koronavirusa... Bio je to, prvi puta u mom životu, rad na projektu u kojem uopće nisam osjećao da ja vodim taj proces, već je proces vodio mene. Doslovno me bacao na sve strane.
Ima ljudi, najčešće ih se nađe na društvenim mrežama i među trolovima na intrenetu koji će pisati kako je lako tako biti samostalni umjetnik kada te država plaća. Meni osobno kao samostalnom umjetniku Ministrstvo kulture i medija RH uplaćuje zdravstveno i socijalno osiguranje, ali ako ne radim i ne uspijevam sa projektima, nemam nikakvih drugih prihoda. U pandemijskoj situaciji čovjek se zaista nađe pred pitanjima kako će preživjeti. I nisam u tome bio jedini. Čini mi se da nas u Hrvatskoj ima nešto više od 700 samostalnih umjetnika, što kazalištaraca, što glazbenika, likovnjaka... Svi mi koji smo prekarni radnici, a brojimo se na tisuće pa i desetke tisuća, a posebno mi umjetnici koji smo vezani uz žive izvedbe bili smo i jesno direktno ugroženi ovom krizom čime ne umanjujem nezivjesnot kojoj su izloženi i drugi u svojim radnim sredinama koje je pandemija pogodila makar indirekno. I sada se postavlja pitanje: jesmo li mi samostalni umjetnici uhljebi kada dobivamo državnu pomoć za vrijeme u kojem ne možemo raditi ili bi takva pomoć trebala biti dostupna svakom. Ovaj projekt otvara i ta pitanja, posebno kroz dnevničke zapise, koje je paraleno s radom na "Radničkoj cesti" pisala dramaturginja Ana Prolić, jer nitko nije recimo konobarima poručio da su uhljebi, ali umjetnicima su to rekli mnogi, pa čak i sama ministrica kulture. Naravno, nemam ja ništa protiv konobara. Dapače! Ali, zar je zaista tako teško prihvatiti ideju o minimalnom iznosu koji bi dobivao svaki član zajednice, a ne samo umjetnici, bez ikakvih uvjeta? Odnosno, jel tako teško zamisliti da bi i mi umjetnici sjedili kod kuće i da se cijela zdravstvena ugroza ne bi širila dalje. Ne razumijem zašto se po svaku cijenu forsira da su kazališta otvorena, jer time eto mi, i u novom normalnom, ‘živimo kulturu’. Sve je to privid normalnosti, metaforički rečeno ‘loša predstava’. To su nedorečenosti i aporije sustava o kojima u skoroj budućnosti želimo govoriti i na javnim raspravama o potrebi uvođenja univerzalnog temeljnog dohotka na području Republike Hrvatske u interakciji sa stručnjacima iz različitih disciplina a koje namjeravamo pokrenuti kao nastavak ovog projekta. Rastakanjem biblijskog citata "Tko ne radi neće ni jesti!", odnosno ideje produktivizma po kojoj je rad jedini valjani oblik moralne ekonomije, pokušat ćemo preispitati dominantnu zabrinutost da bi uvođenje univerzalnog temeljnog dohotka destimuliralo potrebu za radom, pa tako i umjetničkim radom. Volio bih da to budu rasprave uživo, ali bojim se da će i one morati biti putem zooma, što će se uklopiti i u projekte digitalnih prilagodbi na koje su samostalni umjetnici pozvani. I zato opet pitam što mi to radimo kako bismo opravdali ta sredstva. Koliko toga je relevantno, koliko je to umjetnička, a koliko zapravo socijalna mjera? Ili mi radimo nešto samo da bismo radom ispunili birokratski uvjet da primimo pomoć? Moj je stav da bi nam se ta sredstva odnosno pomoć mogla dodijeliti i bez ikakvih uvjeta. Ovo 21. stoljeće i pandemija kao i ekonomska recesija u kojoj smo se našli, tjeraju nas sve zajedno, cijelo društvo, na neka sasvim drugačija rješenja. Sve to smo pokušali ugraditi u "Radničku cestu".
No, kako uopće definirati "Radničku cestu"? To defintivno nije kazalište, iako ima kazališnih elemenata, djelom je to film, dijelom TV serija, zapravo formom posve neuhvatljiv projekt.
Kada smo prvi puta distribuirali "Radničku cestu" učinili smo to putem mobilne aplikacije Telegram. Tamo se korisnici moraju registirati emailom ili brojem mobitela, a mi smo željeli provjeriti može li projekt funkcionorati i kada se prati odnosno gleda na zaslonu pametnog telefona, mjestu na kojem danas provodimo sve više i više vremena. Uz to smo korisnicima ponudili i anketu da definiraju što zapravo gledaju. Najčešće su rekli da je to ‘mini online serija’, neki su to zvali ‘digitalnim kazalištem’, neki su u tome vidjeli ‘film u 15 fragmenta’, mnogi su odabrali kategoriju 'hibridno medijsko djelo’, a gotovo nitko nije u našem projektu prepoznao ‘dokumentarni zapis kazališne predstave’. Ja osobno sam veoma siguran da to nije kazalište. To je svašta, ali nije kazalište.
Možete li "Radničku cestu" zamisliti premontiranu na verziju filma?
Nikad odigrana predstava "Radnička cesta" je prvo montirana kao film u trajanju dva i pol sata, ali bilo je posve jasno, s obzirom na uvjete u kojima smo radili kao i na odabrani način distribucije putem mobilnih aplikacija i web stranice, da ne želimo ljude pozvati u kino dvoranu. Djelo mora ostati na webu, besplatno, bez reklama i bez regisracije dostupno svima u fragmentima od otprilike desetak minuta, da svatko to pogleda kada, i koliko, želi. Počevši od današnjih navika gledanja činilo se da je bolje sadržaj ponuditi rasut u fragmentima odnosno epizodama, nego da ga ostavimo kao jedistvenu cjelinu, iako ona ima svojih čari, ali traži jednu sasvim drugačiju razinu koncentracije. I teško da je mobitel mjesto gdje ćete nešto gledati dva i pol sata. Ljudi su navikli na brojke kakve zadaju društvene mreže: TikTok omogućuje upload video sadržaja do tri minute, WhatsApp također, Viber do pet minuta, a mobilna aplikacija Telegram daje ovu opciju da video sadažaj nije limitiran vremenom. U jednom času možda ćemo "Radničku cestu" objaviti i u integralnom filmskom formatu, ali za sada ona ostaje kao mini online serija čiji je sadržaj digitalnom mediju prilagođeni materijal predstave koja nikada nije odigrana.
Kakve ste ocjene dobili na tom probnom prikazivanju?
Jako dobre, 46 posto gledatelja rekli su da je njihovo iskustvo fantastično,39 posto vrlo dobro, 11 posto solidno, a po 2 posto lođe i 2 posto grozno. No, distribuirali smo materijal u kolovozu i projekt je vidjelo oko 500 ljudi. To nije jako puno...
Nije ni malo, ako mjerimo kazališnim brojkama?
Da, nije ni malo, bilo je doba godišnjih odmora, kada su ljudi na plaži i ne da im se baviti preispitivanjem pozicije radnika ili propitkivanjem svoje pozicije u svijetu rada, radničke klase... Realno to nije bilo pravo vrijeme i zato smo čekali vrhunac četvrtog vala da 'lansiramo' "Radničku cestu", tim više jer je bilo očito da s koronom nismo gotovi i da ćemo hladne dane opet čekati pred ekranima kompjutora i mobitela.
Rekla bih da niste mogli bolje odabrati trenutak. Ono prvo korona ljeto svi smo znali nekog tko je bio bolestan, drugo korona ljeto svi smo već znali ljude koji su podlegli bolesti, a kada sam nedavno gledala "Radničku cestu" činilo se da je uvodni monolog jednog od vaših junaka, lika koji duboko vjeruje u teorije zavjere, 'prepisan' sa velikog prosvjeda protiv kovid potvrda nekoliko dana prije toga.
Te teorije zavjere su oko nas i nisu od jučer. Pandemija ih je razbuktala, baš kao i mnogi političari i aktivisti, a sve to proizlazi iz naše nemoći da se nosimo sa situacijom, odnosno sustavom koji je poguban po nas. U toj je nemoći lako izabrati iracionalna rješenja u kojima ćemo naći potvrde vlastitih strahova. A nije teško naći potvrde za sve te sulude teorije koje su zbog digitalizacije postale sveprisutne. Bilo je za očekivati i predvidjeti da će ljudi povjerovati u najluđe teorije o panedmiji. Ne mogu se zgražati nad tim, niti te ljude osuđujem. Ono što je teže shvatiti iz kojih razloga ljude odlaze u te teorije zavjere, a i time se bavi "Radnička cesta". I pitanje je kamo vodi ljudska nemoć, jer ona može odvesti u razne stvati, pa i nasilje, nez obzira na ideološki predznak. Na koncu uvijek ostaje to pitanje koliko svoje osobne slobode moramo žrtvovati u ime zajednice. To mi se čini ključnim, jer to je ta nejednakost i nepravda koje ljudi osjećaju u kapitalizmu, a s obzirom da ne vide izlaz iz neizvjesnosti i nemoći, onda se ti osjećaji lako prevode u teorije zavjere o recimo famoznih 150 zlih najbogatijih ljudi, a takve ideje desnica i ekstremna desnica lako mogu kapitalizirati za svoj politički utjecaj.
Ono što mi je osobno bilo najdojmljivije u "Radničkoj cesti" bilo je to što osobno razumijem svaki vaš lik. Razumijem mladog dečka koji sa fakultetskom diplomom radi kao zaštitar, razumijem čovjeka koji doma ima troje djece i kreće se boriti za svoja prava...
Hvala vam. Mislim da smo Ana i ja, zajedno s glumcima, pokušali likove oživjeti do najsitnijeg detalja. Taj mladi čovjek, zaštitar, netom diplomirani politolog, koji nema posla i zamišlja bolji život u Irskoj, Njemačkoj... to je ta sudbina mladih koji odlaze iz Hrvatske. I kroz lik Tome zrcale se mnoge sudbine ljudi koji lako nasjedaju na te priče o boljem životu, a njega ostvari jako mali broj pojedinaca koji odlaze, dok su drugi osuđeni na životarenje uz kojekakve poslove i potpunu nesigurnost. Za svaki od likova proučili smo različite materijale, to se vidi iz bilješki na web stranici koje prate projekt, tako da i korisnici mogu i sami vidjeti na čemu smo utemeljili likove i priču. I zato koliko god da je projekt u sižeu fikcija pri njegovom razvoju koristili smo dokumentarne temelje. Tu je npr. Đuro sindikalist, u kojeg je ugrađeno i moje osobno iskustvo kada sam radio intervjue sa sindikalistima u Brodogradilištu 3. maj ili Željkezari Sisak. Tamo sam naučio da su to mahom ljudi koj se obrazuju uz rad, pa je tako i Đuro sindikalist koji poznaje i povijest i politiku, a kako on iz tog znanja gradi zaključke i situacije, to neka ljudi sami pogledaju.
Na neki je način čak i dirljiva njegova ideja da će izjava korporativnog moćnika, čak i ako mu je pištolj uperen u glavu, navesti ljude da razumiju što se događa?
Lik Đure je vrlo bitan lik, svakako ima korisnika odnosno gledatelja koji se neće prepoznati u njegovim marksističkim zasadima, šezdesetosmaškim idejama, ili u tome koliko mu je Che Guevara drag, ali će sigurno prepoznati njegovu nemoć. Jer sindikalizam je često suočen s posvemašnjom nemoći, posebno u privatnom sektoru. I svi se ti detalji u nastanku svakog lika nalaze u dokumentrnim materijaima, i mogu se provjeriti kroz materijale koji prate same video fargmente, a sve se to nalazi na https://radnickacesta.montazstroj.hr.
Kako ste izabrali glumce, koji su svi odlični?
I o tome podrobno govori Dnevnik radakojeg je napisala koautorica i dramaturginja Ana Prolić. Prva ideja je bila da imamo četiri glumca koji su samostalni umjetnici. No, ne jednostavno postoji samostalni umjetnik, glumac od pedesetak ilipedesetpet godina za lik Franza. Umirovljenik se tu ne bi uklopio. I tada smo počeli razmišljti: ako je Franz odnosno Franjo korporativni savjetnik zašto on recimo ne bi bio zaposlenik institucionalnog kazališta. I tu nam je Goran Grgić bio prvi izbor, jer smo već i ranije surađivali. Po mnogo čemu on je čovjek koji sjajno pristaje uz lik Franca ili Franje.
Koji nije Kinez?
Nije, a nije ni Austrijanac, ni Rus, nego baš Franjo. Što se tiče ostalih glumaca, Bernard Tomić kroz lik Ede, na neki način nastavlja svoj lik Erica Harrisa iz "Mladeži bez Boga". Lik Ede je svojevrsni nastavak, ali i upgrade. A za lik tek diplomioranog politologa tražili smo nekog jako mladog glumca, koji je tek završio ADU, ili je pri kraju, jer upravo su tek diplomirani glumci u ovoj situaciji pandemije najgore prošli. Oni još nisu ni samostalni umjetnici, ni članovi HDDU-a, i njima je najteže naći posao. I zato nam je bilo važno naći baš takvog glumaca, a Matej Đurđević se tupokazao kao odličan izbor. Glumca za Đuru je bilo najteže naći, ali kada je Domagoj Janković odradio prve probe postalo je nevažno što bi kao lik ipak trebao imati nešto više godina. S Domagojem nisam ranije surađivao, i on se u ovaj proces rada na predstavi uključio zadnji, ali je napravio fantastičan posao. Dao je Đuri hiperrealističnu prisutnost pred kamerom i donio je emocije zbog kojih sam ja kao autor i redatelj jako sretan.
I sada ta kamera. Dok sam gledala "Radničku cestu" samu sebe sam morala podsjećati na činjenicu da je sve snimljeno mobitelom.
Danas mobitel ima sjajne mogućnosti, a igrom slučaja ja sam bio snimatelj. Nije da imam ikakvih ambicija u tom poslu, ali kako sam ja najbolje poznavao tekst i situaciju, te s obzirom da je kamera sa svojom koreografijom partner glumcima, jer vodi gledatelja ondje gdje se nikada ne može naći u konvenzionalnom kazalištu, baš kao što tijekom snimanja nikoga ne smije biti u prostoru izvedbe, logičan izbor je bio da to ja snimim. Tako sam se priučio i tom poslu, tim više jer nismo imali puno vremena da uvježbamo mizanscen na odabranoj lokaciji. To snimanje bilo je za mene vrlo stresno iskustvo. Nikada nismo ni razmišljali o varijanti žive izvedbe koju bismo snimili, kao što to sada neka kazališta rade. Osobno u tome ne vidim nikave koristi, jer tako se na internetu kao online kazačište u velikoj većini slučajeva nude verzije predstava koje eventualno mogu poslužiti selektorima za festivale, i ostalim kazališnim profesionalcima, ali nikako nisu namijenjene širokoj publici. Razumijem probleme, razumijem kolege koje to rade, ne bih htio biti previše krtičan, ali zaista u tome ne vidim nikakve umjetničke razloge.