Da pripada na pozornicu, shvatila je s već pet godina kada je nastupala u dvorištu kuće svojih roditelja, a slavu je iskusila s trinaest kada je proputovala svijet pjevajući s Nadom Žitnik kao Duo Hani.
No uvijek beskompromisna i svoja, odabrala je drugačiji put, postavši jedna od naših najboljih vokalistica bluesa, jazza i rocka. Zdenka Kovačiček u velikom intervjuu prisjeća se djetinjstva, ranih dana karijere, otkriva nam svoja razmišljanja o slavi i više od 60 godina života pod svjetlima reflektorima.
Htjela sam započeti naš razgovor tako da vam ispričam prvi put kad sam bila na jednom vašem koncertu. Imala sam 18 godina, tek sam došla u Zagreb i vi ste trebali pjevati na kontraprosvjedu Hoda za život. No, kada ste došli na pozornicu, razglas se pokvario! Živo mi je ostalo u sjećanju da ste rekli: "Pa što, e sad ćemo a capella", i krenuli pjevati svoju "Ženu za sva vremena". Bilo je zaista nezaboravno. Kako je uopće došlo do toga da nastupite na tom kontraprosvjedu?
Pozvali su me iz jedne udruge koja je organizirala prosvjed protiv Hoda za život. Uvijek sam bila otvorena za nove stavove naše mlade generacije, a i svojevremeno mi je organizacija B.a.B.e, koje su isto dosta progresivne i zaštitnice ženskih prava, bila sponzor za spot pjesme "Žena za sva vremena". To je onaj spot u kojem ja igram predsjednicu! No sama ta pjesma, kako se nekima može učiniti, ne govori o meni. Nikada nisam namjeravala da to bude pjesma posvećena meni, nego ženama i zaštiti ženskih prava. I eto, uz B.a.B.e koje i dan-danas igraju istu ulogu, na tom se planu pojavila i neka mlađa generacija. Tako sam dospjela i na taj prosvjed koji je upravo bio protiv tog navodnog promoviranja "života". Mislim, to je meni sve jako smiješno, to vraćanje u prošlost, u kameno doba, da žena ne može odlučivati o sebi i onome što želi.
Svojom glazbom i javnim istupima često ističete upravo ženska prava i žensku snagu. No znam da mnogima nije draga etiketa feminizma. Smatrate li se vi feministicom?
Ne. Čak mi se ta etiketa feminizma čini nedokazanom. Što to znači biti feministica? Primjerice, mnogo se žena nađe u situaciji u kakvoj sam se i ja našla kada sam ostala samohrana majka jer otac mog djeteta – moj tadašnji partner – nije želio dijete. No ja sam dijete začela iz silne želje da budem majka. U to vrijeme imala sam 39 godina, imala sam partnera i, naravno, nije se moje dijete začelo slučajno! Jednostavno se u meni pojavila želja da postanem majka upravo tada. Valjda se kod svih i ne pojavi. Moj partner bio je protiv, ali mene ništa nije moglo spriječiti da ostvarim svoju želju. Neke se žene boje, prestraše se što će reći okolina ili da neće to moći iznijeti same. Ja se ničega nisam bojala, ali to ne znači da sam ja feministica. Bila sam prisiljena prihvatiti svoju situaciju, bez partnera postati majka, svoje dijete odgojiti i postaviti na noge. Moja kći je danas također novinarka, radi krasne projekte i izrasla je u jednu odgovornu i kvalitetnu osobu.
A feminizam, kako sam ja samoj sebi pokušala objasniti što je to, znači da smatraš da ti ne treba partner. Da ti to odbijaš i želiš biti žena koja je iznad muškog roda, iznad stereotipa i klasičnog shvaćanja muško-ženskih odnosa. Nikad mi nitko nije uspio objasniti što je to zaista feminizam i što znači biti feministica. Ja ne mrzim muški rod. Dapače, uvijek sam bila vrlo zaljubljive prirode i najsretnija u životu kad sam bila zaljubljena. Imala sam divne veze, ali eto, u životu mi se tako posložilo da sam bila samohrana majka, a najmanje sam to željela. Uvijek sam željela imati idealan odnos, idealan brak, bračni život i obitelj. Ali jednostavno mi se u životu sudbinski to nije tako realiziralo.
Jeste li sada, gledajući unazad, zadovoljni time kako ste se izborili s tim situacijama, kako vam, se, kažete, život sudbinski realizirao?
Ja nisam osoba koja živi od prošlosti. Uvijek gledam u budućnost i radujem se budućnosti, pogotovo zato što sada imam i unuka koji će uskoro navršiti dvije godine i uživam u svom statusu bake. Sve je drugo, osim možda te nerealizirane želje za obitelji, u mom životu išlo prekrasnim tokom. Moja kći je odrastala uz mene, vodila sam je čak i na svoje ruske turneje, uživala sam s njom, prateći njezino odrastanje... Bila sam zapravo jako sretna kao samohrana majka. Čak su i moji roditelji, koji su bili tradicionalisti, bili sretni kada sam rodila kćer. I oni su od mene očekivali da ću zasnovati tradicionalnu obitelj, ali kada se to nije ostvarilo, kao i ja, pronašli su sreću u tome što sam odlučila postati majka. Tako sam i ja sada našla sreću unuku, u obitelji moje kćeri. Ona se također možda ne odvija idealno, ali Bože moj. Ništa u životu nije idealno, a ponajmanje kada želiš sresti ljubav svog života i ostvariti obiteljsku sreću. Možda mi se to i nije ostvarilo upravo zato što sam previše to željela! Ali onda čovjek mora biti pozitivac, kao što sam ja – uvijek pozitivna – i pronaći sreću u malim stvarima.
Dotaknuli smo se vaše angažiranosti na području ženskih prava, ali osim toga, vrlo ste strastveni i oko prava životinja. I sami ste, ako se ne varam, iz azila posvojili mačku i psa?
I ne samo jednu mačku i psa! Udomila sam nekoliko maca, ali nažalost mi se nije posrećilo da uz mene dožive duboku starost. Jedna je maca stradala, dvije su oboljele... Tako da sam i tu doživjela tragediju. Možda je to malo pretjerano, ali ja jako volim životinje i one su zaista bile dio moje obitelji. Svog prvog psa donijela sam iz Rusije, bio to jedan jako rijedak i lijep pas – japanski čin – to su poznati carski psi. Drugi pas bio je maltezer koji je doživio čak 18 godina, što je rijetkost u psećem životu! On je svoj čitav životni vijek proživio kraj mene, bila je to jedna ogromna ljubav, ali na kraju sam ga morala uspavati da ne gledam kako pati. To je ono najteže u odnosu čovjeka i životinja, jer njihov je vijek, u odnosu na naš, vrlo kratak. I treća je moja kujica došla iz azila. Bila je to jedna terijerka za koju sam osjećala kao da mi govori, netremice me gledajući u oči. Tada sam proživljavala jedno teško razdoblje u životu, prošla sam i tešku operaciju, ali na sreću problem je otkriven na vrijeme i sve je prošlo u redu. I ta moja kujica je, vjerujete li ili ne, to osjetila! Sjećam se da sam se čudila tome što mi leži na trbuhu, jer nikada prije nije to radila, no vjerujem da je ona osjetila da ću se razboljeti. I nakon što sam imala operaciju, ponovno me liječila, tako ležeći na mom trbuhu. Kasnije je oboljela od limfoma, i možda je to zaista samo moja fiks-ideja, ali nekako osjećam kao da je ona tu bol preuzela od mene. Možda sam preemotivna, možda će taj takav moj odnos sa životinjama nekome biti neobičan. Ljudi mi se smiju kada kažem da mogu komunicirati sa životinjama, ali tu zaista postoji određeno razumijevanje. Životinja razumije tebe, zna što želiš reći, a isto tako ti nešto i govori svojim pogledom, reakcijama.
Životinje zasigurno osjećaju i energiju i emocije...
Tako je. Volim i prirodu i životinje, a na kraju volim i ljude, ali sam se u ljudima često razočarala, upravo zato što sam uvijek bila otvorena prema njima. Nikada nisam glumila neku zvijezdu i uvijek bih bila sretna kada bi mi netko pristupio. Često sam imala prijatelje i izvan svoje branše koji su dolazili u moju kuću, provodili sa mnom ljeta, družili se sa mnom dugo godina, a onda mi najedanput pokazali neko drugo lice i razočarali me. Mogu reći da je i to moja životna priča. Sada sam, u ovim godinama, možda postala puno opreznija prema ljudima nego što sam bila prije. Smiješno, ne? Nagodinu ću imati osamdeset, a i dalje učim! Jako sam postala oprezna prema ljudima, pogotovo zbog toga što sam, kako bi se reklo, javna osoba. Mi imamo obožavatelje, ljude koji misle da smo mi puno više od onog što zapravo jesmo. Iako su "javne osobe" zapravo sasvim obični ljudi, preko naše glazbe, preko javnog nastupanja, koncerata, doživljavaju nas čak koji put i pretjerano. Slava je vrlo relativna stvar. Ja ne volim slavu. Nikad je nisam voljela i uvijek mi je bilo neugodno pojaviti se među ljudima koji bi mi oduševljeno pristupali: "Ah, vi ste Zdenka Kovačiček! Dajte da se slikamo." Zaista volim da ljudi uživaju u mojim koncertima i da im ostanu u lijepom sjećanju, ali ne volim pretjerivanje.
To su vrlo neobični parasocijalni odnosi, kada stvorimo određenu sliku i očekivanja prema ljudima koje zapravo i ne poznajemo. Kako vi to doživljavate?
Najslavniji ljudi koje sam upoznala, a na svojim putovanjima u inozemstvu upoznala sam ih mnogo, vrlo su osjetljive i emotivne osobe. Jer, da bi se bavio umjetnošću, moraš biti emotivan. A ljudi često zamišljaju naše živote kao neku bajku. Pa i mi sami možda koji put živimo taj život na neki način nadrealistički. Pogotovo kada si na koncertu, kad je oko tebe hrpa ljudi, obožavaju te, plješću ti... Moglo bi se reći da živim dvostruki život, jedan kada sam na sceni, i drugi koji je privatan. Na sceni volim biti netko drugi, jer scena jest bajka – i meni i publici. Doživljavanje glazbe u jednom drugom prostoru, u jednom drugom svemiru. No, kada siđem sa scene, ja sam zaista obična osoba, pa i samoj sebi dosadna! No volim biti obična.
Dakle, biti na sceni je za vas kao neka vrsta teatra?
Jest! Ja se i bavim teatrom, igrala sam Ellu Fitzgerald, Janis Joplin... Igrala sam tuđe živote. Samu sebe ne bih mogla igrati na sceni jer se ne smatram, osobno, nekakvom ikonom. Pjevački možda i da, ali drugačije na to gledam.
Ipak, saznala sam da pišete autobiografiju, a spominje se i dokumentarni film o vašem životu!
Takvi se dokumentarci možda više ne snimaju, ali imam veliku želju da se po mojoj biografiji snimi dokumentarac. Mislim da bi moglo biti interesantno da ispričam priču o svom životu i pritom koristim neke inserte s koncerata, putovanja i turneja, ali upravo zato što bih htjela prikazati taj naš život, kako kažu, život "zvijezda". Želim ljudima dočarati pravi život jedne zvijezde jer možda to i jest intrigantan život, drugačiji, ali i dvosjekli mač. Jedno je kada pjevaš pred nekoliko tisuća ljudi, prenosiš im svoju emociju, ali u svoja četiri zida, osjećaš se i koji put osamljeno, razmišljaš o tome ima li to uopće smisla, o tome što će ostati iza tebe? Hoće li ljudi pričati o tebi, govoriti da si bio dobra osoba ili ne? Je li to uopće važno? Koji put mislim da mi uopće do toga nije stalo. Drago mi je što će iza mene ostati moje pjesme, a to hoće li netko i što će o meni pričati, svejedno mi je. Dovoljno mi je da me se moja kćer i unuk sjećaju s ljubavlju.
A kako napreduje knjiga?
Što se biografije tiče, ne pišem je kronološki, ne brojim uspjehe. Ima tu i teških stvari koje ću opisati, stvari koje su me duboko povrijedile. Želim kroz biografiju izraziti svoj, kao što sam i sada pričala, stav prema slavi, prema životu koji sam provela pred publikom. Ja sam svjesno odabrala nekomercijalan put, jer pjevam jazz, a kod nas i nema puno publike za jazz. Mogla sam snimati velike hitove koji bi bili prodani u ogromnim nakladama, podilaziti publici, pjevati banalne hit pjesmice. No ja sam to svjesno odbijala. Ali sam zato napravila neke antologijske stvari koje nitko drugi nije napravio. Neki moji albumi i pjesme od prije četrdeset godina nekim su čudom došli do nove publike, kao kada su "Frku" obradili Nipplepeople, a Karl Lagerfeld "Elektrom" odlučio zatvoriti svoju bezvremensku modnu reviju. Bila sam time strašno iznenađena, nikad nisam imala tu namjeru. U to doba elektronika je bila na samim počecima u svijetu, nitko je kod nas nije snimao, ali mene je oduvijek zanimalo sve što je bilo novo i nepoznato.
Kada sam bila vrlo mlada, s nekih trinaest godina, i pjevala u Duo Hani, tada sam zaista osjetila slavu. No, kada sam počela svoju solističku karijeru, naučila nešto, otkrila da volim blues, jazz soul, tek onda je počelo moje ozbiljno razdoblje bavljenja glazbom. Sve ono prije, poput Dua Hani, to se može nazvati slavom. Pa mi smo znale dobivati i po 200 pisama dnevno! Ali tada sam bila premlada da o tome razmišljam, uživala sam u tome. Bilo je nestvarno. Poslije nisam ni htjela o tome razmišljati. Započela sam zaista istraživati glazbu, raditi projekte koji su mene zanimali, a što je za mene bilo čak i pogubno. Od toga se teško živjelo – nisu to bili neki prihodi, jer prihodi su se ostvarivali prodajom ploča, ulaznica... A ja kao da sam radila sama protiv sebe! Moje je ime uvijek bilo na nekoj tapetu, "ona je jazz-pjevačica", a to se zna, nije profitabilno. O tome trenutačno razmišljam i o tome ću pričati u svojoj biografiji. Eto, ja sam takva, ali sam ipak preživjela i doživjela 65 godina karijere.
Kada ste osjetili tu svoju ljubav prema sceni?
S pet sam godina već igrala u Kazalištu mladih i tada sam svojim roditeljima jasno dala do znanja da želim biti na sceni. Rođena sam u prigradskom naselju, na Martinovki, a u našem dvorištu imala sam svoju pozornicu, mjesto gdje sam glumila, pjevala i svirala harmoniku za susjede! Dakle, tada sam imala pet godina, a već sam odlučila da želim biti na sceni i ništa me nije moglo pokolebati. Moji roditelji su ipak inzistirali da završim školu. Maturirala sam, završila sam gimnaziju uz srednju glazbenu školu i sigurno bih bila išla na Akademiju dramske umjetnosti, no eto, sudbinski se dogodilo da me glazba malo skrenula s tog puta. Dogodila se ta moja tinejdžerska slava, Duo Hani, ali poslije se opet sve nekako riješilo. Slava me vratila na ozbiljan put bavljenja glazbom.
No kazali ste mi da su vaši roditelji bili tradicionalisti. Kako su oni reagirali na vašu odluku da život posvetite glazbi?
Loše! (smijeh) Loše su reagirali, ali kad sam maturirala i postala punoljetna, nisu više mogli upravljati mojim životom. Nisu bili sretni, ali Bože moj, puno roditelja nije sretno s putem koji njihova djeca odaberu. Ipak, s vremenom su shvatili da ja zaista to želim i bili su mi velika pomoć na tom putu. Stalno su me upozoravali da razmislim od čega ću živjeti, i tu su potpuno bili u pravu, ali zato su mi pomagali čitav život. Bilo je loših dana, bilo je boljih dana, ali velikim dijelom zahvaljujući i njima sam ja, s takvom nekomercijalnom glazbom i odabirima, ipak preživjela i uspjela od tog živjeti.
Odabrali ste takav nekomercijalan put jer, čini mi se, htjeli ste radije publiku obrazovati nego joj podilaziti?
Tako je. Oduvijek sam željela svojim projektima obrazovati, kultivirati publiku. Ako snimiš pjesmuljak koji pjeva cijela nacija, prodat ćeš puno ploča, zaraditi puno novca, puniti dvorane i arene, i to je legitiman izbor. Ali ja sam odabrala teži put i, evo, opstala. Sada sam upravo zbog toga sretna, što mi se ostvarilo sve za čim sam težila, pa čak i ono o čemu nikada nisam ni sanjala – poput toga da budem tako poznata po nekoj pjesmi, kao što je sada "Frka". Bože moj, pa što su ljudi našli u toj "Frci"? Nešto su očito našli i osjetili, možda tu progresivu, jer trebalo je hrabrosti 80-ih otpjevati takav tekst. Stihovi "otkrila sam ljubav i guzicu" koje je napisala Slavica Maras, pjesnikinja i glumica koju sam obožavala, za to su vrijeme možda bili previše avangardni pa smo morali zamijeniti "guzicu" za "bluzicu". No za mene tu nema ničeg prostog, već mislim da se u tim stihovima krije pjesnička metafora da u životu spoznaš i lijepo i ružno, a pritom čovjeka moraš prihvatiti kompletno. Taj moj album, nažalost, nije bio ni promoviran. Njega je Jugoton izdao samo, možemo reći, uslužno. A danas ta pjesma u izvedbi Nipplepeople ima gotovo 20 milijuna pregleda na YouTubeu! Znači, ipak smo nešto publici poručili, nešto donijeli kroz glazbu. Nešto u ono vrijeme možda neshvatljivo i nerazumljivo, ali su to što smo mi željeli reći ljudi danas, nakon 40 godina, očito prihvatili.
Je li vam imponiralo stoga kada su Nipplepeople obradili "Frku" i predstavili je jednoj sasvim novoj publici i generacijama?
Da! Nipplepeople su kao grupa na scenu donijeli jedan sasvim novi glazbeni stav, kao i jedan novi vid scenskog izraza s tim svojim maskama. Oni su pioniri neke nove glazbe. Josipa jako dobro pjeva, vrlo kvalitetno, ima lijepu boju glasa, ali u njihovom aranžmanu "Frka" zvuči sasvim drugačije, novo. A to je velika stvar u glazbi! To je upravo ono što sam ja uvijek željela biti – nova, inovatorica. I sada mi se to vratilo na najljepši mogući način. Pojavili su se neki novi mediji, pa i jedan YouTube koji ti da 20 milijuna pregleda pjesme! Vrlo sam zahvalna Nipplepeople, koji nisu samo "uzeli" moju pjesmu, već uvijek pored nje piše: "Original – Zdenka Kovačiček". Zbog toga, vjerojatno ne svi, ali puno ljudi potraži i moju verziju. Nekima se više sviđa ova nova realizacija "Frke", ali nekima ipak i ova moja – početna, originalna.
I ovo ljeto bilo vam je ispunjeno koncertima – svirali ste na Lastovu, Hvaru, Blues festivalu u Mošćeničkoj Dragi… Pretpostavljam da ne namjeravate uskoro stati?
Zašto bih prestala? Šteta bi bilo, jer je to mene usrećuje. Ja sam sretan čovjek pa, ako mi netko ponudi i novi album i nove pjesme, sigurno ću to realizirati, jer sam na dobrom putu, pokazalo se to i mojim posljednjim albumom. Znači to da ja i dan-danas u svojim godinama, u modernom vremenu, dobro radim i radim prave stvari. Šteta bi bilo to prekinuti. Nađem ja vremena i za mog unuka, i za novi album, i za turneje. Sve ću to stići. Čitav život, i kao dijete, bila sam strašno vrijedna. Moj dan je ispunjen čak i kad se odmaram, takva sam osoba, Jarac u horoskopu. Jarci su takvi – vrlo predani svim svojim životnim i poslovnim obavezama, a sretni kada sve uspijevaju učiniti i izvršiti. Meni jednostavno nikada nije dosadno!