Muzički vikend u Kneževu dvoru u petak je počeo nastupom njemačkog jazz-pijanista i skladatelja Davida Gazarova u triju s kontrabasistom Minijem Schulzom i bubnjarom Christopheom Brasom. No, potpisani kritičar za ocjenu se proglašava nenadležnim zbog vrlo subjektivnog razloga. Prvi dio bio je posvećen Bachu, a u susretu Bacha i jazza ja si ne mogu pomoći, jedva čekam da prođu improvizacije i da se muzičari, pa i ovakvi virtuozi, vrate Bachu.
To, naravno, nije omelo uživanje ostatka publike. Međutim, problem koji sam u Dvoru imao večer poslije nije subjektivan. Objektivna je činjenica da Dubrovački gitarski trio nije na umjetničkoj razini mezzosopranistice Renate Pokupić. Ona je glas sa svjetskih pozornica, a oni glazbenici lokalnog značaja, a to postaje i svaki festival koji domaće bira samo zato što su domaći. I jeftini.
Jedan od (pre)rijetkih nastupa Renate Pokupić u domovini bio je tek gostovanje na koncertu Dubrovačkog gitarskog trija. Usred školskih izvedbi školskih aranžmana Vivaldija, Händela i Sorkočevića gošća je u prvom dijelu otpjevala tek dvije Händelove arije, nadoknađujući donekle svojim glasom i pojavom nemaštovitost plošne pratnje bez temperamenta i boje.
No, pravi razlog angažmana Renate Pokupić bio je drugi dio koncerta posvećen hrvatskim skladateljima. Svakako je dobitak što je upravo takav glas praizveo Tri pjesme Anđelka Klobučara na stihove Vesne Parun te diptih O smrti i ljubavi Zorana Juranića na stihove Luke Paljetka. Doduše, za lokalno-nacionalnu kulturu sve bi imalo malo više smisla da su praizvedbe i snimljene.