U neka davna vremena, kad je popularna glazba ostvarivala dominaciju u urbanoj svakodnevici, stvari su bile razmjerno jednostavne: singlice su služile za zabavu, a long play, vinilni album na 33 okretaja, nametnuo se kao cjelovito zaokruženo djelo namijenjeno slušanju u komadu, na sličan način na koji se gleda cjelovečernji film ili čita dobra knjiga.
Obred slušanja
Stvar nije bila samo u pukoj konzumaciji nego i u obredu slušanja – u dizajnu kartonskog ovitka koji je vizualno pojačavao glazbeni sadržaj, u otisnutim tekstovima pjesama, pa čak i pucketanju vinila u dodiru s gramofonskom iglom – sve to zaokruživalo je čaroliju.
Dolaskom digitalnog doba sve je to nestalo kao rukom odneseno. Ili ipak nije?
Odgovor glasi: velika vinilna ploča zapravo nikada nije umrla, nikada nije nestala s tržišta. Dapače, potražnja za njom zapravo je u porastu!
Otkako je 2000. godine dosegnula vrhunac, prodaja “fizičkih” digitalnih nosača zvuka – CD-a – u stalnom je “slobodnom padu”. Nasuprot tome, dobre rezultate bilježi samo stari, dobri LP.
Prije koju godinu najmoćnija svjetska diskografska kompanija, Universal Records, pokrenula je vrlo uspješnu seriju vinilnih reizdanja pod zajedničkim marketinškim nazivnikom “Back to Black” s ključnim albumima iz povijesti rocka i soula, od Hendrixa i Velvet Underground, preko Marvina Gayea do suvremene r’n’b dive Erykah Badu. No i moderna rock-glazba odlično se prodaje na vinilu, pa će naslov bestselera ove godine po svoj prilici odnijeti Blunderbuss, solo-album Jacka Whitea koji još od vremena White Stripesa potiče svoju publiku na konzumiranje analogne glazbe. No s Beatlesima – čiji će se kompletan katalog u remasteriranom obliku sljedeći mjesec ponovo naći u optjecaju - ništa se ne može mjeriti.
Odjeci revolucije koju su na globalnoj pozornici ali i u glavama ljudi pokrenuli šezdesetih svojim ključnim radovima, ne jenjava sve do današnjih dana. Bend koji je promijenio lice popularne kulture prošlog i ovog stoljeća posljednji put u istom je studiju boravio u kolovozu 1969., radeći na glazbi za klasik Abbey Road. A upravo će se taj album, s legendarnom fotografijom članova benda uhvaćenog pri prelasku preko zebre ispred studija EMI, održati na vrhu vinilnih favorita suvremenih kupaca i ove, 2012. godine.
Obnovljena pak long play izdanja liverpulske četvorke, njih četrnaest, sada stižu u 180-gramskom obliku “audiofilske kvalitete s vjerno repliciranim originalnim omotima, te dodacima među kojima se nalazi i poster u albumu The Beatles (The White Album), kao i posebne unutarnje vrećice za neke od naslova”. Svako izdanje grupe, od prvijenca Please Please Me iz 1963. do dvostruke kompilacije Past Masters, Volumes One & Two (koja uključuje ne-albumske A i B strane singlova) dostupno je pojedinačno, ali i kao dio raskošne kutije limitirane na okruglih 50.000 komada.
Pomama za klasicima
Naravno, vremena se mijenjaju: ono što je nekada bilo dio svakodnevice danas poprima gotovo ekskluzivna (pomalo i šminkerska) obilježja, pa i pomama za vinilima Jacka Whitea, Adele i The Black Keysa, ili pak za klasicima Boba Dylana, Pink Floyda ili Beatlesa, ima sličan okus. No jaki su razlozi tome: još uvijek stoji činjenica da je zvučna slika koja dolazi iz brazda LP-a kvalitetnija, toplija i prostornija nego njezin digitalni ekvivalent, i to je već dovoljan razlog za povratak velikoj crnoj plastici. To su spoznali i domaći kupci. Primjerice, zagrebački glazbeni dućani poput Dancing Beara, Dallasa i Aquariusa, bilježe konstantan rast LP prodaje, pogotovu kad je riječ o antologiji rocka: The Wall Pink Floyda nedostižan je favorit među ljubiteljima analognih izdanja, no tu su i ostvarenja Toma Waitsa, Dylana i Leonarda Cohena (posljednja dva u Menartovu izdanju), te Radiohead kao izdvojena kategorija. U elitno društvo ulaze i domaći aduti Let 3 ili Kawasaki 3P, koji s albumom Idu Bugari postižu odlične analogne rezultate...
No opet valja podsjetiti - teško da se itko može nositi s ostavštinom Johna, Paula, Georgea i Ringa. Ako je, naime, riječ o susretu s vinilima koje potpisuje bend trajne estetske i komercijalne vrijednosti, grupa koja 42 godine nakon raspada još postiže milijunske naklade i oduševljava kritičare, onda cijela priča, uključujući lagano pucketanje u brazdama, ima još emotivniju, gotovo romantičnu dimenziju.
Eh, kad sam ja nabavio i slušao "abbey road"... Kaj god, ploče su jako osjetljive i kvaliteta koju nose može se očuvati samo teoretski tako da su ploče zapravo samo u interesu otkačenih sakupljača. Razlog što CD-ima pada prodaja leži u činjenici da flash memorija brzo pojeftinjuje, (fizički) je mala, kapacitetom sve veća a kvaliteta odlična. Rekli bi ameri "way to go" :)