Branko Lustig, naš slavni producent i dvostruki oskarovac, u 87. je godini izgubio bitku sa zloćudnom bolesti. Svoj je život do posljednjeg dana posvetio, kako je običavao reći, širenju oprosta i tolerancije, vođen prije svega nemilim iskustvom koncentracijskih logora u kojima je bio zatočen tijekom 2. svjetskog rata.
Lustig, rođen 1932. u Osijeku, neumorno je pričao o svojim iskustvima u logorima Auschwitzu i Bergen-Belsenu, vjerujući kako sve ljude, a posebito djecu, treba obrazovati o hororima nacizma i holokausta kako se povijest više nikada ne bi ponovila. Na svojoj je ruci nosio i tetovažu A3317, logoraški broj iz logora smrti Auschwitz, gdje je završio nakon što je uhvaćen u Čakovcu. On, njegova majka i otac Mirko Lustig iz Osijeka su bježali Dravom u malom čamcu, prisjećao se Lustig svog bijega pred nacistima, a skrili su se u Čakovcu kod bake njegova oca koji je neuspješno pokušavao pobjeći u partizane. Kada je 1943. uhvaćen i prisiljen boriti se u mađarskoj vojsci, Lustiga i njegovu majku mađarski su fašisti deportirali u Auschwitz. Svoj život, od tog je trenutka do oslobođenja logora, dugovao samo pukoj sreći i snalažljivosti.
Kada su ih, naime, po dolasku u logor razvrstavali - na one koji će robovski raditi do smrti i one koji će umrijeti u plinskim komorama - jedan je od ljudi koji su radili na prihvatu njegovoj majci došapnuo da umjesto 10, koliko je Lustig imao godina, lažu da dječak ima 16. Razlog tomu bio je što se djecu, premalenu i nesposobnu za rad, odmah ubijalo.
- Od jedne gospođe Erike iz Murske Sobote nedavno sam saznao nove zanimljive pojedinosti. Starija je od mene, ima 90 godina i prva je osoba koju sam upoznao koja je bila sa mnom u transportu. Jedan od ljudi koji su radili na našem prihvatu rekao je mojoj majci da kaže “sechzehn” (broj 16 na njemačkom). Majci nije bilo jasno ni što ta riječ znači niti kada da je kaže. Međutim, kad su me doveli pred Josefa Mengelea, što mi je otkrila Erika, pitao me na njemačkom koliko imam godina. Ja sam znao njemački, učio sam ga prije rata u poznatoj njemačkoj školi u Jegerovoj ulici u Osijeku. Mengeleu sam odgovorio “sechzehn” i on je palcem pokazao ulijevo, što je značilo da će me ubaciti u radnu grupu. Oni koji su dobili palac udesno, završili su odmah u krematoriju. Danas to možda zvuči zabavno, ali bome je bilo gadno - ispričao je jednom prilikom Branko Lustig u intervjuu za Nacional.
Radna grupa koja ga je zapala, radila je nesnosno teške poslove u rudniku, no zatim ga je spasila još jedna nevjerojatna okolnost. Kada ga je neki od nacističkih oficira jednom prilikom stao tući, a pretukao bi ga bio i do smrti, počeo je zapomagati na hrvatskom jeziku. Ispostavilo se zatim da je upravo taj oficir iz mjesta pored Osijeka, a njegov je otac bio vjerna mušterija Cafea Central u kojem je kao konobar radio upravo Lustigov otav. Oficir se sjećao kako je Mirko Lustig često njegovog oca častio kavom i rakijom i od tada je dječak barem dijelom pošteđen najgorih mučenja, šećući oficireva psa i glancajući mu čizme. Kasnije je u životu Lustig volio reći kako ga je spasilo dobro djelo njegova oca te da će nam se svaki dobar čin koji učinimo u životu, dobro i vratiti.
Prebačen je, nakon nekog vremena, u radni logor Bergen-Belsen, gdje je i dočekao oslobođenje. Međutim, sve je strahote tek jedva preživio. Kada je oslobođen, kao trinaestogodišnjak, težio je tek 30 kilograma i bio zaražen tifusom. Prisjetio se tog trenutka 2016. i za Nacional: "Logor je oslobodila Škotska garda uz svoju tradicionalnu glazbu na gajdama. Pomislio sam da sam umro, da sam na nebu i da anđeli sviraju. Tamo me pronašao jedan oficir iz vojske prijašnje Jugoslavije. On je bio u postrojbi koja je u sklopu savezničke vojske trebala pronalaziti i skupljati židove s područja Jugoslavije. Sjećam se da se zvao Jovo, bio je Srbin, ali ga poslije nikad više nisam vidio. Samo dan prije mene pronašao je moju majku i pomogao nam da se ponovno okupimo".
Osim njegove majke, čitava je Lustigova obitelj pobijena u holokaustu.
ma dajte molim vas..pa to su bili "radni logori"...