Redateljica Tamara Kučinović upravo počinje pripremati predstavu "Divlji konj" po tekstu Božidara Prosenjaka, a koja će biti uprizorena na daskama Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića u Osijeku. Riječ je inače o prvoj lutkarskoj redateljici u Hrvata.
"Divlji konj" je djelo koje govori o vječnoj temi – slobodi. Kako se u predstavi gleda na slobodu?
Na slobodu se gleda više kao na oslobađanje od prošlosti, u smislu nekih teških događaja koji su nam se dogodili, a zbog njih kasnije ne možemo primjerice ljubav ili sreću pustiti u svoje srce, u život. Promatra je se tako kao oslobađanje od svega što nas sprečava da volimo, živimo, dišemo i gradimo ono što nas veseli. Predstava je, inače, namijenjena višim razredima osnovne škole, od petog pa naviše.
Naveli ste u najavi predstave da je sloboda moguća samo u sigurnim uvjetima punima ljubavi. Možemo li reći da je ta tema danas posebno aktualna, s obzirom na to da smo u nesigurnim pandemijskim vremenima?
Ljubav je nešto što dolazi s povjerenjem i sigurnošću. Danas, nažalost, živimo u vremenima u kakvima živimo, ali to nas ne bi trebalo spriječiti da i dalje volimo, da se i dalje otvaramo, jer nam to danas treba više nego ikada, iako nam se to ne preporučuje. Ja bih rekla da su nam itekako nužni i podrška i razumijevanje i bliskost, koja ne mora biti fizička – važno je da ostanemo otvorenog srca jedni prema drugima, tolerantni, mekani i suosjećajni.
Ulazimo u treću koronagodinu. Koliki je izazov, u jeku valova zaraze, uopće planirati i raditi predstavu?
Trenutačno je izazov izaći na ulicu, a kamoli raditi predstavu. Svima je to jako stresno, ali s druge strane, rekla bih da je mene to naučilo strpljenju, naučilo me da se ništa ne mora dogoditi tada kada je zacrtano, naučilo me fleksibilnosti, a to je nešto što bismo trebali trenirati uvijek. Jer, nažalost, živimo u prebrzom svijetu koji nas uvijek tjera na nešto što se mora, u suludim rokovima koji nemaju nikakvog smisla. Tako da vjerujem da smo u pandemiji naučili ponovno stati na loptu, vratili smo se nekakvoj dubini, što me raduje. Premijera u Banjoj Luci pomicala se šest puta, krenuli smo od rujna 2020., a završili smo na idućoj godini u lipnju. I sve je to u redu, nema razloga da ne bude u redu, jer nitko neće umrijeti, ne operiramo glavu, nismo ni kardiokirurzi. Djeca će pričekati predstavu tjedan dana ili više. Moramo se svi prilagoditi, postati tolerantniji i u svakoj sekundi biti spremni na promjenu. Jednostavno je trenutačno tako, a iskreno mislim da je to dobro za čovječanstvo. Ako sve bude u redu, premijera "Divljeg konja" očekuje se 16. ožujka.
Glumu i lutkarstvo studirali ste u Osijeku, a u St. Peterburgu lutkarsku režiju. Prva ste lutkarska redateljica u Hrvata. Što vas je motiviralo za takav odabir?
Ja sam prva s dokumentom, nije da nitko prije mene nije radio lutkarske predstave. Na akademiji u Osijeku jako sam zavoljela lutkarstvo, s kojim se prije studija nisam susretala. Cijeli sam život u ZKM-u, u dramskom studiju, glumom se bavim odmalena i nekako sam osjećala da je to moj poziv. No u trenutku kada sam shvatila što je lutkarstvo, koliko je široko i bogato, koliko je simbolično i komunicira s ljudima na nekoj drugoj razini, tada sam se doslovno u njega zaljubila. Počela me zanimati i režija, a dekan ruskog fakulteta ponudio je da dođem k njemu i ja sam se odvažila te napravila taj korak.
Koliko je na vas utjecalo iskustvo iz Rusije?
Definitivno mi je to promijenilo život. Četiri godine živjeti i preživjeti u Rusiji bila je velika stvar.
Je li lutkarstvo u našoj zemlji i dalje nepravedno podcijenjeno? Može li se povući paralela s njegovim statusom u Rusiji i kod nas?
Nažalost, kod nas je lutkarstvo još uvijek umjetnost drugog reda ili drugotno, kao što je žena još uvijek drugotna u društvu. Ali to se mijenja polako, tijekom posljednjih desetak godina. Jako puno mladih zaista je zavoljelo lutkarstvo kao umjetnost. Sustav koji je ugrađen u glave publike ne mijenja se preko noći, u tome treba ustrajati. Vjerujem da će sve doći na svoje iako kaskamo za Europom kao i za Rusijom. Recimo, čim prijeđete granicu i uđete u Sloveniju, tamo je sasvim druga priča, a otišli ste samo 300 kilometara od Osijeka.
Radite na akademiji u Osijeku, gdje ste inače pripadali prvoj generaciji studenata. Koliko je današnjim studentima možda lakše nego što je bilo vama?
To je delikatno pitanje. Svako vrijeme nosi svoje, kao i svaka generacija. Potpuno se promijenila generacija profesora otkako sam ja studirala. Sve to ima svojih prednosti i mana. Ne bih, stoga, rekla da je nekome bilo teže ili lakše, više bih ocijenila da smo mi iz nekog razloga mogli podnijeti više. Generacije se mijenjaju, i to izrazito, nekada se ulovim da sa svojih 37 godina izjavim: "Kad sam ja bila mlada...", kao što moja baka kaže, pa me to zabrinjava, jer ne mogu shvatiti kada se dogodio taj generacijski jaz. Ali on se u jednom trenutku baš počeo osjećati. Možda je to vezano uz dostupnost interneta i svih mogućih informacija. Nažalost, mladima treba mnogo podrške da bi oni uopće shvatili što žele zato što su toliko bombardirani sadržajima izvana da zapravo ne znaju što je unutra. Primjećujem to već godinama, a naša akademija trudi se vratiti ih u kreativnu zonu, tamo gdje se nalazi njihova ljubav prema umjetnosti, njihova želja da nešto kažu. Često se događa da mladi ljudi nemaju što za reći, to je najveći problem koji ja vidim i osjetim među studentima. Dakle, jednostavno je drukčije. Mi smo i ratna djeca, to je ipak utjecalo na nas, imali smo o čemu govoriti jer smo nešto iskusili u životu.