Mali veliki ljudi koji u Berku, mjestu zločina, razlučuju dobro od zla

Upaljene luči. Tako se zove knjiga koja će u nedjelju, 21. rujna, biti predstavljena u Domu kulture u Berku. U pozivnici piše da je knjiga plod rada dvadesetak “običnih” ljudi, mirovnih aktivistica i aktivista, teologinja i teologa. Piše i to da je knjiga zbirka koja promovira doprinos običnih ljudi za izgradnju mira i da priče i pjesme u njoj govore o stvarnim događajima i konkretnim situacijama u kojima su autori i autorice, u teškim i tragičnim trenucima, doživjeli pomoć nekoga sa suprotne, neprijateljske strane.

Berak je selo u blizini Vukovara za koje je većina nas prvi put čula zbog zla koje ga je pogodilo na samom početku agresije na Hrvatsku 1991., zbog protjerivanja nesrpskog stanovništva, zbog zločina u kojem su ubijeni mnogi njegovi nedužni stanovnici, zbog stradanja koje su preživjeli oni koji su u njemu ostali. Međutim, mnogo smo manje čuli i mnogo se manje pažnje obratilo na uspostavljanje mira u Berku i mnogim drugim sličnim mjestima, na napore koje su uložili mnogi ustrajni pojedinci, zagovornici mira i suživota, da se na mjestu zločina i patnje ponovno uspostavi mir i nastavi život dostojan ljudi. Ova je knjiga zbirka njihovih svjedočanstava koja nas ne bi smjela ostaviti ravnodušnima.

Junaci mirne integracije

Knjiga govori o dugotrajnom procesu izliječenja koji traje i daleko je od svog završetka, ali i o ustrajnosti i odlučnosti ljudi koji u njemu sudjeluju da ne posustanu, usprkos vremenu i okolnostima. A da okolnosti ne idu uvijek u prilog pomirenju upozorava već u samom predgovoru knjige Dragica Aleksa, jedna od najzaslužnijih za paljenje i održavanje na životu svjetla tih luči iz Berka. U procesu vlastitog traženja mira sa samom sobom, nakon svih doživljenih nepravdi i preživljenih patnji, Dragica Aleksa je još prije petnaest godina objavila knjižicu pod naslovom Priče iz Berka koja je govorila o traženju izgubljenog mira u sebi i oko sebe.

U knjizi Upaljene luči o tome svjedoči i Katarina Kruhonja opisujući ulogu koju su, uz desetak drugih udruga iz Hrvatske i tri iz Srbije, imali aktivisti Centra za mir, nenasilje i ljudska prava u procesu koji pamtimo kao mirnu reintegraciju istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema u sustav Republike Hrvatske. Ona opisuje kako su pripremali grupe ljudi koji su nekada živjeli zajedno, razbacane ratom na obje strane Dunava, za ponovne susrete. Piše kako su ih učili da nadvladaju zazor i strah od onih drugih i od samih sebe i da ponovno počnu razgovarati. Pri tom s pravom upozorava kako se u pričama o uspjehu te mirne integracije tek usput spominjala i uloga civilnodruštvenog sektora. A upravo na tom polju, presudnom za povezivanje jedne po jedne niti koje su među pojedinačnim, stvarnim ljudima i obiteljima bile pokidane, sudjelovale su tisuće i tisue žena i muškaraca, većinom izravno i vrlo osobno pogođenih ratom. Taj udio “običnih” ljudi u velikom zajedničkom poduhvatu ostao je nekako po strani, u sjeni politike i državnih te međudržavnih institucija.

Žao mi je što ove nedjelje neću moći biti u Berku, ali zato na ovaj način ljudima koji će se okupiti oko Upaljenih luči želim uputiti pozdrav i izraziti veliko poštovanje. Želim na njih obratiti i vašu pažnju i tako ih dodatno ohrabriti da se ne umore i ne posustanu.

Mirotvorstvo se uvijek događalo usprkos prevladavajućem stanju svijesti i okolnostima u svijetu. Ljudi okupljeni oko Upaljenih luči u Berku toga su itekako svjesni. Među njima su i Ana i Otto Raffai, dvoje katoličkih teologa posvećenih mirotvorstvu u svemu što rade i žive. Drugi dio knjige Upaljene luči donosi deset njihovih teoloških kolumni na temu mirotvorstva koje su prošle i ove godine bile objavljivane u sarajevskom franjevačkom teološkom časopisu Svjetlo riječi. Ti su tekstovi proizašli iz njihove vjere, iz njihovog napora da prouče, razumiju i žive Evanđelje nadahnuti i primjerima mnogih drugih ljudi u povijesti i sadašnjosti koji su, bez obzira na vjersku i bilo koju drugu pripadnost, na jednak način bili predani ostvarivanju mira, svaki u svom trenutku i na svom mjestu na Zemlji, od Tolstoja do Gandhija i mnogih drugih za koje šira javnost nikada nije čula. Među njima je, primjerice, američki svećenik i redovnik Družbe Isusove Dan Berrigan koji je upravo katolike okupljao u jednu od prvih antiratnih grupa i inicijativa protiv rata u Vijetnamu. Oni na jednostavan, a teološki utemeljen način objašnjavaju neka od najzahtjevnijih i za primjenu u svakodnevnom životu najtežih mjesta Isusovog nauka, počevši od okretanja lijevog obraza onome tko te je udario po desnom. Oni strpljivo i uporno poučavaju da nenasilje ne znači pasivnost, da biti nenasilan ne znači biti gubitnik, da je nenasilje aktivna snaga.

Dobri ljudi iz Berka i mnogih drugih ratom izravno unesrećenih i osakaćenih mjesta usudili su se u svojim pričama sami sebi i ljudima oko sebe postaviti pitanje o smislu vlastitih stradanja i bilo kojeg rata. Usudili su se razgovarati s onim drugima, liječiti vlastite rane slušajući o navlas istim patnjama i ljudskosti onih drugih. Usudili su se pitati može li ijedan rat imati pobjednike, ili su svi možda ipak gubitnici. Ovih im dana ohrabrenje dolazi od glasa papa Franje koji se čuje u čitavom svijetu, od glasa koji nedvosmisleno i beskompromisno kršćanski i ljudski viče, i koji će morati nastavljati ponavljati da je svaki, ali baš svaki rat ludost i besmisleno krvoproliće koja se mora i može izbjeći.

Glas Vlade Gotovca

Ljude u Berku i sve nas želim podsjetiti na još jedan glas iz naše nedavne povijesti koji je upravo na temelju vlastitog patničkog iskustva mirotvorstvo nastojao pretvoriti u politički program. To je glas Vlade Gotovca koji je neke od svojih prvih javnih istupa još 1988. godine, nakon godina zatočeništva i nametnute mu izolacije iskoristio da kaže: “Naučio sam da nije teška i prvorazredna zadaća pamtiti zlo, nego mu se svakodnevno suprotstavljati, u sebi prije svega, a onda oko sebe”. A govoreći o novom dobu čovječanstva, kojem se i mi još uvijek nadamo i na kojem smo dužni raditi, Gotovac kao da je u bliskoj budućnosti vidio upravo ljude poput ovih kojima je posvećena ova kolumna: “Novi heroji su ljubezni, strpljivi, puni poštovanja prema drugome. Nova veličina isključuje nasilje, tlačenje, ponižavanje. Novo dostojanstvo omogućuje dostojanstvo drugoga.”

U predgovoru knjizi Dragica Aleksa piše i ovo: “Ubrzo nakon početka prikupljanja priča, ionako teška situacija u Vukovaru događanjima vezanim uz uvođenje ćirilice postala je još i teža. Mnogi ljudi koji su do tada željeli s nama podijeliti svoje pozitivno iskustvo, čak i neki čije su priče već bile zabilježene, molili su nas da ih ne objavljujemo jer da je za to ‘još prerano’.”

Upravo zato trebaju nam njihove upaljene luči. Od tog arhaičnog pojma dolazi i riječ razlučiti. Dobro od zla, svjetlo od mraka. Luči iz Berka utoliko su važnije na putu prema miru.

>> Ljudi definitivno nisu nastali od majmuna, jer majmuni su pametniji