Marko Gregur ugledni je koprivnički pisac i organizator kulturnog života rođen 1982. godine kojem je Hena com nedavno objavio biografski roman “Vošicki”, o kultnom koprivničkom nakladniku i tiskaru češkog podrijetla.
Kako ste uopće došli na ideju da napišete roman o Vinku Vošickom?
Vošicki u Koprivnici na jednoj od svojih bivših knjižara ima ploču, kao i ulicu, pa je njegovo ime često mnogima na usnama. Mrmljaju ga poštari koji tom njegovom ulicom razvoze razne materijale – komunalije, trgovačke kataloge, poreze i razglednice. Recitiraju ga na šalterima, u školama i nagradnim igrama, no o njemu se ipak malo znalo. Dugo sam mislio o njemu, a velik poticaj bila je izložba njemu u čast u Muzeju grada Koprivnice. Otišao sam sa zanimanjem i vidio da bi se iz toga dali izvući obrisi toga tko je on bio. No to je bio tek početak i trebalo mi je puno vremena da uz pomoć građe koju sam našao u arhivima, u prvom redu našeg muzeja, a zatim i u onom osječkom, barem donekle shvatim tko je bio taj tiskar koji je prvi počeo objavljivati sabrana djela Miroslava Krleže. Puno toga našao sam u „goričkim“ arhivima, što je priča za sebe. Naime, više od 60 godina nakon smrti na tavanu kuće u njegovu bivšem vinogradu još je bilo dokumentacije, a puno dokumenata dao mi je njegov posinak Miroslav Vlahović, koji također uglavnom živi u vinogradu. Ideja mi je bila romanom sačuvati Vošickog, sagraditi mu literarni spomenik, a najveći kompliment usputno je izrekao g. Vlahović, rekavši da se čini kao da je Vošicki opet među nama. Nadam se da će tu i ostati, kao i da će mu se u budućim istraživanjima hrvatskog nakladništva i književnosti posvećivati više pažnje.
Roman je strastvena priča o intrigantnom čovjeku koji se u Koprivnicu doselio iz Češke. Preživio je Prvi svjetski rat, diktaturu Karađorđevića i Pavelićev režim. Kako to da se najteže nosio s komunističkom vlašću koja ga je potpuno razvlastila i ponizila?
Vošicki je u Koprivnici živio od 1909. ili 1910. pa do 1957. godine, u razdoblju u kojem se svijet slomio dva puta, ne zaliječivši se potpuno nijednom, a njegov život u svijetu još i više puta. Prvi svjetski rat proveo je na bojištu s kojeg je pokušavao razviti posao, o čemu piše prevoditelju Pavlu Rakošu, u pismima koja su u Državnom arhivu u Osijeku. Dvadesetih godina, u vremenima nakon Obznane, hrabro objavljuje Krležu i Cesarca, ali i brojna druga djela, od Schopenhauera, Hugoa, Hamsuna, Tolstoja pa do djela Karla Maya, sve to u gradu od osam tisuća stanovnika. Ne bih uspoređivao pa tvrdio da se s komunističkom vlašću najteže nosio, ali u njih se mogao više razočarati je ih je podupirao tiskajući desetke tisuća letaka, da bi, nakon što su ga ustaše barem dva puta zatvarali, nakon rata ne samo ostao bez svega i živio u vinogradu bez struje i vode, i nova vlast strpala u zatvor, a kaznu je tijekom dana izdržavao u knjižari i tiskari koja je dobrim dijelom pokrenuta njegovom opremom. Poslije je ostao tamo i raditi pa je zapravo sa 65 godina postao šegrt u svojem poduzeću. Ni tu nije kraj pa, kad je sa 70 godina zatražio invalidsku mirovinu, odbili su ga jer nije imao dovoljno staža, komisija kaže tri godine i tristo dana. A nešto ranije dobio je od grafičkih radnika zahvalnicu za 36 godina rada, darovanje tiskare narodu, tiskanje marksističke literature i obučavanje grafičkoga kadra. Čini mi se da bi malo tko imao snage podnijeti ono što je podnio Vošicki. Osim toga, na kraju samostalnog poslovanja, 1947. godine u Narodnom listu protiv njega je objavljen pamflet da je tiskao literaturu za odgoj provalnika i lopova, s karikaturom kauboja kojeg mete metla i prijetnjom da i kod nas sad postoje komunalna poduzeća koja će sve počistiti, kao i organi zaduženi za drugu vrstu čišćenja. Nakon toga, on spomenutu kaznu služi u koprivničkim komunalnim poduzećima, pod koje spada i tiskarstvo, a nakon smrti sad već samostalno poduzeće Glas Podravine otkupljuje od njegove supruge autorska prava za djela Karla Maya. Štoviše, potpisnik je Valko Loborec, njegov dugogodišnji zaposlenik, koji je u NDH tiskao domovnice. Ali, da ne otkrivam sve… U romanu ima dosta fikcije, ali i stvarnih povijesnih osoba, kao što je to utemeljitelj koprivničkog muzeja Leander Brozović, koji poput drugih likova nije prikazan crno-bijelo.
Bojite li se nesporazuma i polemika s potomcima poznatih i manje poznatih građana Koprivnice?
Razgovarao sam o tome s urednikom Lokotarom, ali nisam želio ništa mijenjati, i to iz dva razloga. Prvi je da bi to bila autocenzura, a meni je ova priča, kao i sama književnost, isuviše važna da bih pristao na takve kompromise. Drugi je da sam čist sam pred sobom, nikoga nisam želio prikazati zlonamjerno. Puno sam čitao i istraživao pa te stvarne povijesne likove utemeljio na fakciji. Sve je to, naravno, pitanje autorove perspektive i stila te se netko može ljutiti. Ali ljutiti se može i ako je sve sto posto točno… Zapravo, uvijek se netko može ljutiti, i ti nas obziri na kraju vode u društvo u kojemu se više ništa neće smjeti reći, prema čemu idemo sigurno, i ne baš toliko polako. A Vošicki je bio čovjek otpora, pomalo svojeglav i nije red da ova knjiga prešućuje.
Osim komunista, u knjizi spominjete i ustaški pokret, logor Danicu, ali i ustaški kamp u Mađarskoj. Čini se da je ustaški pokret bio prilično snažan u Podravini?
Vladimir Šadek napisao je odličnu knjigu Podravina u Drugom svjetskom ratu i poraću, koja mi je uz knjigu Željka Krušelja “U žrvnju državnog terora i ustaškog terorizma” te “Vrijeme zločina” Zvonimira Despota bila lektira za razumijevanje tog vremena u Koprivnici. U ustaškoj emigraciji istaknuti su bili ovdašnji ljudi Martin Nemec i Mijo Bzik, koji su vjerojatno zaslužni za logor Danicu odmah po osnivanju NDH, a tu je i logor Janka-puszta u Mađarskoj, udaljen desetak kilometara od Legrada i Kotoribe, aktivan od 1931. godine. U Koprivnici je bilo dosta vojske, a od 1944. godine tu je gospodario zapovjednik Crne legije Rafael Boban. S druge strane, odaziv u ustaški pokret bio je slab, zbog čega je na Nemeca vršen pritisak. Podravina je osim toga bila HSS-ovski orijentirana pa kad su ustaše ubili Mihovila Pavleka Miškinu, ljudi su se dodatno okrenuli protiv njih. U svakom slučaju, u Koprivnici su tijekom rata vođene velike borbe, vlast je prelazila sad na jednu, sad na drugu stranu, što se prelamalo i preko leđa Vinka Vošickog.
Vošicki je bio hrabri idealist pa je u vrijeme Obznane objavljivao i Krležu i Cesarca. Zašto mu Krleža nije pomogao nakon Drugog svjetskog rata?
Njihov je odnos zanimljiv. Dolazak u Koprivnicu Krleža je doživio kao težak poraz. U poznatom “Pismu iz Koprivnice” on 1925. godine piše kako tu uvijek netko mokri, netko bljuje, a netko se njiše na vješalima pa kako se čini da Koprivničanci ne rade drugo nego jedu jaja i postavljaju si neukusne nadgrobne spomenike, da nije čudo kako ljeti ljudi ovdje umiru od uboda otrovnih muha itd. Konačno, napisao je da bi, da mu je netko rekao da će u ovom gradu izdavati časopis, pisati koprivnička pisma i pjesme i na tom sektoru nositi svoje zastave, umro od strave pred sudbinom zabačenog i zaboravljenog poete. Vošicki je k tome imao svoje mane koje su s pravom ljutile Krležu, o čemu mu je i u pismima prigovarao. Bio je rastepen na sto strana, stalno je pokretao nove projekte i zaplitao se u nove odnose i aranžmane. Također, više se posvetio Mayu nego njegovim sabranim djelima što mu je zasigurno smetalo, morao ga je moljakati za honorare i što sve ne. Ipak, Vošickom u zasluge ide to što je prvi počeo objavljivati njegova Sabrana djela, kad je pisac bio tek tridesetogodišnjak, objavivši tri knjige, ali i njegov časopis Književnu republiku, za što je Krleža u jednom od pisama utvrdio da lojalno priznaje njegove zasluge za časopis pa čak napisao da se ne želi svađati s njime, koji je Književnu republiku pokrenuo. Također, Krleža mu je, saznavši za njegovu bolest, pred samu smrt poslao pomoć od 20.000 dinara. Našao sam podatak da je sviranje na sprovodu stajalo 9000 dinara, dakle za dvije muzike, malo više. Pitanje je i je li imao utjecaja na socijalnu pomoć koja je Vošickom dodijeljena kad mu je odbijen zahtjev za mirovinu, a moguće da jest jer je znao za to. Naime, čuo sam priču da je Krleža ružno otpratio one koje su došli tražiti da mu pomogne s mirovinom, rekavši da sve rješava komisija. To je priča i nisam je stavljao u roman, ali moguće da ga je pekla savjest pa je na ovaj način urgirao. Da je mogao učiniti više, mogao je.
Kao izdavač, Vošicki je objavljivao i komercijalne knjige poput sanjarica i kuharica, ali i avanturističke knjige Karla Maya. Kako to da se nije obogatio?
Istina, sanjarice i pučki kalendari bili su veoma komercijalni, kao i knjige o bon-tonu i još neke, ali s jedne je strane riječ o jeftinim sveščićima, a s druge je imao niz propalih pokušaja, od časopisa, ozbiljnijih knjiga do proizvodnje kuverti, koji su taj povremeni suficit pretvarali u trajni deficit. Osim toga, imao je velik broj zaposlenih, njih čak 26, prema kojima je, prema riječima njegova zaposlenika Valka Loborca, bio široke ruke. K tome je bio društven, a vlastitim je novcem financirao i druge stvari. Primjerice, književnica Božena Loborec i Valkova kći zapisala je da je kao ravnatelj Doma kulture nakon rata, što je bila volonterska funkcija kratkog vijeka, posudio novac za kupnju stolaca i stolova, koji mu vjerojatno nije bio vraćen. Vošickog je bilo briga za knjige, ne za novac, pa je na kraju, kad su mu došli pregledati knjižaru, imao dva vagona knjiga i očigledno malo novca.
Pišući roman, surađivali ste i s potomcima Vošickog. Kako su reagirali na knjigu?
Nevjerojatna sreća bila je kad sam pronašao njegova sina Borisa, kao i posinka Miroslava. Bilo je podjednako teško doći do njih, iako prvi živi u Ženevi, a drugi u Koprivnici, odnosno u vikendici, vinogradu, baš poput Vošickog, samo svojevoljno. Boris je u to vrijeme imao 92 godine, a našao sam ga preko osmrtnice, nakon puno pretraživanja interneta. Pomislio sam da je njegova, ali bila je njegova sina. Pronašao sam zatim broj telefona i nazvao ga. Javio se na francuskom, ali čim je čuo hrvatski, prebacio se na koprivnički kajkavski koji se izgubio, a ja sam ga doživljavao preko svoje pratete koja je živjela u Americi. Od 50-ih godina, gotovo od samog osnivanja, bio je zaposlen u CERN-u, a ovdje to nitko nije ni znao. Slično je bilo i s Miroslavom, kojem sam u sandučiću, jer nije se javljao na telefon, ostavio pismo o tome tko sam i što radim, s molbom da mi se javi. Dugo se nije javio, već sam mislio da od toga neće biti ništa, a onda me nazvala jedna žena, njegova supruga Dragica, i kako to već bude u malim gradovima, pitala sjećam li je se. Radila je, naime, u mojoj osnovnoj školi. Obojica su mi puno pomogla i bez njih bi knjiga bila znatno drukčija. Miroslavu sam odnio knjigu čim je izašla. Zadovoljan je, osjetio sam da mu je drago. Viđamo se koliko vrijeme dopusti. Odnesem mu novinske napise o knjizi, a došao je i na predstavljanje knjige u petak. Poslao sam je i Borisu u Švicarsku. Rekao mi je da je počeo, ali da ne može dalje čitati jer mu naviru sjećanja po kojima ne želi čeprkati nego ih zaboraviti.
Vi niste samo pisac nego i kulturtreger, uređujete časopis Artikulacije, vodite Galovićevu jesen... Kada stignete pisati s obzirom na to da ste u četiri godine objavili tri romana?
Zajedno s prijateljima i kolegama Marijom Kolarom, Darkom Pernjakom i Matijom Ivačićem radim dosta toga. Uz ovo što ste spomenuli nekoliko smo godina radili Alpe Jadran festival mladih pisaca koji je okupljao autore iz Austrije, Mađarske, Slovenije i Hrvatske, organiziramo Dane Ivana Trnskog, a sad radimo i festival Krleža i Duga Rijeka, koji se bavi razdobljem i vezama Krležina boravka u Dugoj Rijeci i potom njegovim dolascima u Koprivnicu. Tri romana u četiri godine zvuče mnogo, ali za sada posljednju zbirku priča, “Divan dan za Drinkopoly”, objavio sam 2014. godine, a sljedeću knjigu, prvi od ova tri spomenuta romana, “Kak je zgorel presvetli Trombetassicz”, tek 2017. Iste godine počeo sam se baviti Vošickim, romanom na kojemu sam intenzivno radio dvije i pol godine, pa i dulje, ako se računa vrijeme od predaje rukopisa uredniku Kruni Lokotaru do tiska, a roman “Mogla bi se zvati Leda” pisao sam istodobno, fragmentarno. Prilično je to, ali radio sam puno i gotovo svakodnevno i imao sam u glavi sljedeći roman prije nego što bih završio prethodni pa nije bilo pauza. Vidjet ćemo kako će sada biti… Počeo sam nešto bilježiti, ali ne mislim se žuriti.
Vaš pretposljednji roman “Mogla bi se zvati Leda” bio je posvećen osjetljivoj temi posvajanja djece. Taj roman za vas očito nije bio samo knjiga u nizu. Je li ispunio vaša očekivanja?
Nije, iako nijednu knjigu ne doživljavam tako. Zato svaka i jest, mislim ponajprije na romane, drukčija. S potpunim uvjerenjem pisao sam svaku, drukčije ne znam raditi. Leda zauzima posebno mjesto po tome što je riječ o intimnoj, dobrim dijelom autobiografskoj, odnosno biografskoj priči. Roman je publika iznimno dobro prihvatila, kao i kritika, snimljen je kao audioknjiga u izdanju Hrvatske knjižnice za slijepe, ušao je u finale nagrade Gjalski, a objavljeno je i drugo izdanje. Zahvaljujući tome o temi se, kao i problemima koji se uz nju vežu, čulo. Čini mi se da nisam sasvim s time gotov, no vidjet ćemo što će sa svime biti.