Manu Chao - pod šarenim kišobranom kralja bonga

Teško je na cijeloj svjetskoj sceni danas pronaći izvođača čiji je glazbeni kišobran dovoljno širok da pod svoje okrilje primi publiku toliko različitih glazbenih afiniteta kao što to može - Manu Chao. Ta puka činjenica već i sama po sebi je dovoljna da ga učini hodajućom legendom, no niti izdaleka se ne navire u okno vulkana, koji ključa uz zvuke Radio Bemba Sound Systema.

Na početku, bio je stanovao u jednom od zapadnih predgrađa Pariza, svakodnevna jurnjava za loptom sa sinovima imigranata-radnika iz obližnje Renaultove tvornice ili sjedenje uz gramofon s pločama Chucka Berrya i pjesmaricom iz španjolske revolucije. Bili su tu i disidenti iz diktatura što su šezdesetih godina poharale Iberijski poluotok i Južnu Ameriku, a koji su sigurno utočište pronalazili u domu Chaovih - također političkih izbjeglica iz Francove Španjolske.

Ulični svirač
“Pokušavam što više granica maknuti, a ne stvarati nove. Nije mi uopće stalo do toga hoće li Baski imati svoju državu, ali za očuvanje svoje kulture se moraju boriti”, više puta je naglasio Manu, i sam Bask s majčine strane. Ta ista ideja jednakosti u multikulturnoj raznolikosti, koja je oblikovala Chaov svjetonazor od najranije mladosti, utjecala je i na njegov kreativni izraz - bogati i šareni konglomerat zvukova među kojima ne postoje granice, ali je svaki od njih uklopljen u cjelinu uz dužno poštovanje prema svojoj posebnosti.

“Savršeno se sjećam kada sam prvi put čuo punk rock. Potucao sam se Parizom s prijateljima i slučajno upao na tonsku probu Stiff Little Fingersa”, nedavno je rekao u intervjuu za LA Weekly. Četrdesetpetogodišnjak koji pjeva na šest ili sedam različitih jezika, često ih miješajući u istoj pjesmi, među svoje direktne utjecaje ubraja i francusku šansonu, salsu, reggae, ska, alžirski raď...

Pokušavajući objasniti zašto se Manu Chao s podjednakim uspjehom obraća tolikim fragmentima naoko iscjepkanih fanovskih i društvenih subkultura i zašto su njegovi albumi najočitiji izbor glazbe za tulume širom svijeta, pojedini kritičari spominjali su spoj poletnog idealizma Boba Marleya, Dylanove nadrealne poezije i frenetične energije The Clash.

Ipak, očito je da postoji nešto posve jedinstveno što njegovu kap izdvaja iz bujice izvođača s kojima dijeli utjecaje i njome opija milijune, jednako u zapadnim megalopolisima kao i u ruralnim šikarama Južne Amerike, gdje je doslovce smatran narodnim herojem i revolucionarnim vođom poput Che Guevare.

Dio odgovora sigurno je u njegovoj neposrednosti. Već i na studijskim albumima Manu Chao zvuči kao ulični svirač koji, umjesto da pati od perfekcionizma forme, miješa glasove i zvukove ulica, barova i ceste u psihodeličnu mješavinu preko koje se prelijevaju nebrušene melodije njegovog divno nesavršenog vokala.

Jednostavni, ali efektni socijalno i političko angažirani te ljubavni  tekstovi često su obojani sivim bojama, ali uvijek iz njih izvire nada. Na koncertima to sve eksplodira u masovnu adrenalinsku fiestu, s Manuom koji neobuzdano skače i viče kao da ga je netom prije “pravi” frontmen banda izvukao iz prvih redova i dao mu mikrofon u ruke. On ne pokušava dokazat da je “kao mi” - on jest mi.

Studio u naprtnjači
Nakon što se 1995. godine razišao njegov kultni folk-punk band Mano Negra, Manu je nekoliko godina putovao Južnom Amerikom s ministudijem u naprtnjači i snimao s mnogim glazbenicima i prijateljima. Djeliće tih zvukova i impresija pomiješao je s prilično primitivnim kompjuterskim efektima i akustičnom gitarom i okupi na svom solo prvijencu “Clandestino” (1998.), zamišljenom kao osobni glazbeni dnevnik putovanja.

Međutim, album je i bez ikakve konvencionalne marketinške promocije do danas ostvario nakladu veću od  2,5 milijuna primjeraka diljem svijeta... No, takav golemi komercijalni uspjeh nije se dogodio odmah: tek nakon drugog albuma “Proxima Estacion: Esperanza” (2001.) uslijedila je više nego opsežna turneja koja se sastojala od više neslužbenih nego službenih koncerata - od siromašnih krajeva Latinske Amerike i srca zapatističkog pokreta u južnom Meksiku do ljetnih festivala i antiglobalističkih prosvjeda u Europi. Godinu kasnije uslijedio je i također vrlo uspješni live album “Radio Bemba Sound System”, nazvan po njegovu pratećem bandu. U Sjedinjenim Državama nije previše svirao: “Nisam htio hrliti onamo. Želio sam ući u SAD s juga, i to se dogodilo”, izjavio je.

“La Radiolina”, novi album objavljen početkom rujna ove godine prvi je Chaov “pravi” studijski album u zadnjih šest godina, iako je u međuvremenu snimio intimnu šansonijersku ploču “Siberie m’etait contee” (2004.) sa svim tekstovima na francuskom. Slijede putovanja i turneje: ne možete li čekati da domaćim promotorima uspije ponovno ga dovesti - Manu Chao i Radio Bemba Sound System nastupaju 1. studenoga u Beču...