Za razliku od slavne mu sestre operne dive i kraljice Metropolitana Zinke, koja počiva na središnjoj mirogojskoj aleji, kosti pijanista Božidara Kunca ostavili smo u Americi, a velik dio njegovog skladateljskog opusa prepustili zaboravu.
Posljednjih se godina ipak nešto na tom polju promijenilo. Muzički informativni centar s neumornim muzikologom Davorom Merkašem i njegovim suradnicima sustavno je počeo otkrivati i tiskati Kuncove partiture koje polako nalaze i put do koncertnih podija. I to zasluženo, kao što je u četvrtak pokazala i izvedba njegovog Drugog koncerta za violinu i orkestar u d-molu.
Praizveo ga je 1955. u Zagrebu Zlatko Baloković i od tada ništa. Ni nota, ni snimke. Zahvaljujući i trudu Radovana Lorkovića, redaktora notnog izdanja, djelo je oživljeno, a velik je posao i pravi podvig na podiju Lisinskog izveo jedan od najboljih mlađih hrvatskih violinista Marco Graziani.
U partituri koja je na bartokovski način nadahnuta i prožeta folklornim motivima violini je suprotstavljen velik simfonijski orkestar. Međutim, orkestralna glazba svježih ideja i snažnog karaktera solističku dionicu ne guši, nego je u međusobnom nadopunjavanju nosi.
Osim vještog skladatelja, to je u izvedbi bila i zasluga maestra Aleksandra Kalajdžića. Pod njegovim je majstorskim vodstvom Simfonijski orkestar HRT-a ponudio široku paletu boja, od zagasitih tonova uvodne Haydnove 49. simfonije u f-molu, do pune raskoši u finalu večeri s Poemom ekstaze Aleksandra Skrjabina.
Uz to je mladi Graziani nakon izvrsno obavljenog posla u Kuncu dobio i iskoristio priliku iskazati se i u Poemi za violinu i orkestar Ernesta Chaussona. Nakon velikog zasluženog pljeska nažalost ne baš prekobrojne publike Graziani je odsvirao i bis, Allemande iz Ysayeove 4. sonate.