Kada je slavna kanadska autorica Margaret Atwood 1985. godine objavila roman "Sluškinjina priča" svi su govorili o distopijskom štivu. A onda je odjednom u 21. stoljeću distopija postala bliža ili daljnja realnost i to čak u zemljama tzv. zapadne demokracije. Društvo u kojem je žena svedena na svoje reproduktivne dužnosti, postalo je agenda pod kojom se u političkoj borbi bore sve
masovniji pokreti.
Neki politički procesi u moćnim zemljama počeli su zloupotrebljavati slobode i prava jednog dijela stanovništva nauštrb onih drugih. Pojave iz nultog distopijskog romana Margaret Atwood počele su se dogadjati u istim oblicima i gotovo na istom prostoru koji je u svojoj mašti izmaštala kreativna i provokativna, ali očito i intuitivna kanadska autorica.
Mitski i uznemirujući Gilead kao da je oživio, zajedno sa svojom bolesnom i duboko nepravednom praksom u kojoj je rađanje djece muškarcima ultimativno dostignuće. Stoga ne čudi da je televizijska serija temeljena na "Sluškinjinim pričama" postigla enormni uspjeh i da je roman Margaret Atwood postao zastava kojom su mahali brojni aktivisti posljednjih pet, šest godina.
Ne čudi niti odluka autorice da konačno napiše i 2019. godine i objavi nastavak svoje uspješnice, roman "Svjedočanstva" u kojem smo dobili svojevrsni, uvjetno rečeno epilog dogadjanja u Republici Gilead. Roman je u Hrvatskoj prilično brzo objavio Lumen u prijevodu Ane Josić, a svakako treba istaći i da je roman lani dobio doista prestižnu nagradu Booker koju je Margaret Atwood morala podijeliti sa Bernardine Evaristo.
Naravno, u nastavku romana Atwood nije morala postavljati priču koja je već bila postavljena. Ali ju je obogatila novom dimenzijom, pišući roman ne toliko o sustavu koji tlači žene nego o diktaturama uopće, ali i načinima na koji diktature skončavaju. Pri tome se poslužila i tehnikom kojom se pišu kriminalistički romani. Tako čitatelj prati priču s nekoliko obrata u kojoj se sumorni Gilead ruši baš uz pomoć onih najpravovjernijih koji u dubini svog srca nikada nisu odustali od osvete. Diktatura koja muškarcima daje velika prava, a u kojoj niti žene nisu bez svojih aduta, pada na običnim, rekli bismo svakodnevnim ljudskim osobinama, na zavisti, oholosti, seksualnim deliktima, na ljubomori i prekomjernim strastima, na onoj vječnoj borbi izmedju dobra i zla, svjetla i tame, uspjeha ili neuspjeha.
Kao i svaka diktatura, i Gilead ima debele pukotine. Moćne žene nazvane Tetke u svojim bilježnicama i sjećanjima pažljivo notiraju svaku grešku i svaki grijeh muških zapovjednika i branitelja 'revolucije' koju su svojedobno srušili krhku američku demokraciju. A i medju Tetkama postoji svojevrsna Nadtetka koja se zove Lydija, a koja takodjer ima svoju povijest, bolnu i ponižavajuću. I ona je jedva preživjela gileadsku revoluciju. I ona je odustala od svojih ideala i moralnih obzira koje je imala kao ugledna sutkinja. I ona je morala pognuti glavu i biti neiskrena, da bi preživjela, da bi zapamtila i da bi se onda osvetila.
Stoga stvara pravila da bi ih zdušno kršila uz pomoć mlađih i nepokornih te nepokorenih ženskih snaga koje ne poštuju staro jer su rodjene u novom vremenu i jer žele saznati tko su im pravi, biološki roditelji. Tetka Lydia nije bila medju rodonačelnicim pokreta koji je doveo do Gileada, ali su je inteligencija i iskustvo doveli do visokog položaja za koji se mora boriti svakog dana uz pomoć svih mogućih, pa i onih tehnoloških pomagala. U toj borbi nalazi saveznike jer zna sve o svima pa može trgovati informacijama. A najvažnije su informacije o ljudskoj intimi koju niti jedan sustav ne bi smio zanemariti niti podcijeniti.
Porijeklo svakog pojedinca je važno i konstitutivno, poručuje nam Margaret Atwood. Ono je Ustav po kojemu bi trebalo graditi pravedno ili pravednije ljudsko društvo. Roditelji, braća i sestre i na kraju krajeva obitelj su oblici ljudskog postojanja koji bi trebali biti važniji od društvenih normi koje tako lako mogu biti zloupotrebljene uz pomoć sile i ideologije, medija i lažnih proroka. Ljudi su, znači, iznad zakona. Pojedinci iznad proklamacija, vjerskih zabrana, ideoloških parola, državnih tortura, društvenih normi i rituala. Središnja je to poruka ovog, u neku ruku čak i optimističkog romana.