Upravo u vrijeme obilježavanja 28. godišnjice brutalnog masakra 8000 civila u Srebrenici, u Zagrebu se na koncertu u Vatroslavu Lisinskom zatekla Suzanne Vega. Rat u Ukrajini postao je svakodnevna vijest koja se eventualno za vrh čitanosti bori s onima o vrtoglavim cijenama povrća i ljetovanja po turističkim hoh-desetinacijama na Jadranskoj obali. I to je, dakako, vrlo važno jer svaki dan idemo na plac i u trgovine, ali bezumni rat još je važniji.
Stoga je uvijek dobro da umjetnici sa sviješću i savješću podsjete na situaciju u kojoj se nalazimo, a pogotovo ako je riječ o svjetskoj klasi umjetnika u koju spada i kantautorica Suzanne Vega. Osim što je uz pratnju električne gitare Bowiejeva gitarista Gerryja Leonarda izvela sve "hitove", preciznije njih četiri, i repertoar za sladokusce, uključivši i obrade "Lipstic Vogue" Elvisa Costella i "Walk On the Wild Side" Lou Reeda, vratila se i na drugi, neplanirani bis – što nigdje ne radi, ali publika nije htjela izaći iz dvorane – i izvela "Blood Makes Noise".
Spominjalo se još krvi na zagrebačkom nastupu, pa je među 19 pjesama Vega otpjevala i dvije o ratu u Ukrajini. Ne izravno povezanu "Rock in This Pocket (Song of David)" o borbi Davida i Golijata, ali i puno izravniju "Last Train From Mariupol", najavivši je objašnjenjem da ju je napisala "namjerno", kad je prošle godine nastupala na nekom humanitarnom koncertu u SAD-u.
Pravi umjetnici pronađu neki svoj kut gledanja na užase oko nas, pa je i pjesma "Last Train From Mariupol" inspirirana pogledima ljudi koji vlakovima napuštaju grad pod ratnim razaranjima. Mnogi su te poglede vidjeli ne samo kod nas u vrijeme rata, nego i na aktualnim televizijskim snimkama autobusa i vlakova kojima migranti bježe od ratnih strahota. Teško da će išta od toga pomoći da se prekine rat u Ukrajini, ali barem će uporno i tvrdoglavo ostati zapisano u svijesti publike širom svijeta, podsjećajući ljude da na neke stvari ne treba zaboravljati čak i kad vam se čini da ništa ne možete napraviti ili popraviti po tom pitanju. Srećom, u prošlosti rock glazbe to se pokazalo dobrim i trajnim principom djelovanja.
POVEZANI ČLANCI:
Popis kulturnog otpora i antiratnih pjesama u povijesti pop i rock glazbe predug je da bi ga se navodilo, jer bilo je puno ratova, ali svaki taj rat proizveo je i reakcije kulture, odnosno rock i pop vrhuške. Pogotovo je to bilo važno na "domaćem terenu", pa su ratni manevri zadnjih tridesetak godina, od Zaljevskog rata i događanja u Iraku i na Bliskom Istoku sve donedavno poticali najpoznatije američke glazbenike svih žanrova da snime doslovno stotine antiratnih i protestnih pjesama uperenih protiv ratne politike vlastite države.
Pred godinu i pol Bono i Edge iz U2 snimili su novu akustičnu verziju pjesme "Sunday Bloody Sunday" koju su putem Instagrama pustili u eter 30. siječnja lani, na sam dan 50. godišnjice masakra u Derryju u Sjevernoj Irskoj u kojem je 1972. poginulo 14 ljudi. Vjerojatno nisu pretpostavljali da će bombe uskoro padati po Ukrajini. Godine 2017. gledao sam ih na Olimpijskom stadionu u Rimu kad su izvodili čitav slavljenički album "Joshua Tree". Na pitanje zašto na turneji sviraju album objavljen prije 30 godina, Edge je izrekao vrlo depresivnu konstataciju: "Jer te pjesme zvuče kao da su napisane danas." Šest godina poslije ne samo pjesme nego i situacija s ratom u Ukrajini doimaju se kao da hladni rat nikada nije "pauzirao", a kamoli završio. Kaomć sve mirotvorne inicijative nakon pada Berlinskog zida i arihitektura novog europskog poretka i mira kao da su se Putinovim potezima srušile poput istog tog zida 1989.
Nije zgorega spomenuti da sam 1988. gledao koncert turneje Amnesty International na Nep stadionu u Budimpešti, kad su iza željezne zavjese u istočnoj Europi Tracy Chapman, Sting, Peter Gabriel i Bruce Springsteen pomogli razmontirati zid koji je pao iduće godine, da bi ga Putin sad djelotvorno ponovno pokušao izgraditi. Poznati glazbenici uvijek su imali odgovore za ovakva stanja, mobilizirajući pritom pjesmama i stavovima svijest široke publike.
VIDEO Nestvarne posljedice razaranja brane u Ukrajini
Svaki mali dokaz neslaganja s ratom kao da je uzidavao dodatnu ciglu u zid javnosti i medija koje je danas teže prevariti nego nekada. Od Lennona i antiratne "War is Over" – prije nego je dođao na crnu listu FBI-ja čak je i vratio odlikovanje britanskoj kraljici zbog politike prema ratu u Vijetnamu – preko Hendrixa s "Machine Gun", do stotina primjera iz vremena Zaljevskog rata i kasnije Sirije, rock glazbenici borili su se protiv ratovanja, pogotovo protiv vlastitih državnih administracija.
Stoga potez Suzanne Vega nimalo ne čudi, dapače, u skladu je s mnogima koji zadnju godinu rogobore protiv Putina, od Pussy Riot koje su nas na sve to davno upozorile i završile u ruskom zatvoru, do Pink Floyda koji su lani nakon trideset godina, dakako bez Rogera Watersa, objavili novu pjesmu "Hey, Hey, Rise-Up" kao podršku Ukrajini i donirali zaradu od prodaje singla. "Mi, kao i mnogi, osjećamo bijes i frustraciju zbog ovog podlog čina invazije neovisne, mirne demokratske zemlje čiji narod ubija jedna od najvećih svjetskih sila", objasnili su tada članovi Pink Floyda. Svatko normalan bi se s tim složio, pa je logično da je to napravila i Suzanne Vega kao još jedan glas "normalnih" bez javnog glasa.