Od angolskih pisaca u Hrvatskoj je dobro poznat prozaik José Eduardo Agualusa, koji je nedavno bio i na sajmu knjiga u Puli, a i prije je posjećivao Hrvatsku. Zahvaljujući Henacomu, hrvatski čitatelji sada mogu upoznati i četrdesetogodišnju zvijezdu novije angolske književnosti, Ondjakija (pravim imenom Ndalu de Almeida) koji se bavi i filmom, a do sada je objavio pet romana, nekoliko knjiga za djecu, zbirke kratkih priča, jednu dramu...
Roman “Prozirni” s portugalskog je prevela Una Krizmanić Ožegović, a uredila Nermina Husković. Riječ je o knjizi koja je, očito s pravom, dobila nagradu “José Saramago” 2013., jer tu je riječ o rijetko uspješnom spoju realističnog i konceptualnog štiva, dakle krajnje maštovitoj i poetiziranoj prozi koja portretira angolsku zbilju kroz prizmu života u višemilijunskoj Luandi u kojoj glavni lik Odonato u jednom trenutku prestaje uzimati hranu i postaje proziran i lagan poput balona pa ga obitelj mora voditi na uzici...
Naravno, riječ je o nimalo pretjeranoj metafori o siromaštvu u angolskoj metropoli u kojoj vlada korumpirana socijalistička vlast u sprezi s domaćim profiterima koji žele privatizirati čak i vodu te eksploatirati naftu ispod samog glavnog grada bez obzira na rizike. Ondjaki odlično povezuje opću sliku luandskog nekontroliranog kaosa s osobnim sudbinama slikovitih Luanđana koji žive u krhkoj višekatnici iz čijeg podnožja nezaustavljivo erumpira voda, i to u vrijeme kada grad trpi oskudicu vode. Likovi Slijepca, Prodavača Školjki, Marie Sile Od, Odonatove supruge Xilisbabe i lijepe kćeri Amarelinhe, Bake Kunjikise, Nijemog Druga i Odonatova zlosretnog sina Grand Cientea zorno ilustriraju atmosferu, za zapadnjačke pojmove, potpuno neorganiziranog i gotovo uzaludnog bivstvovanja u Angoli, zemlji koja je od Zapada ekspresno prihvatila ono najgore i u kojoj ljudski život i nema visoku cijenu.
Pomoću Odonata i njegova otkačenog susjedstva dobivamo uvid u život luandskog lumpenproletarijata, ljudi koji žive u ekscesnoj oskudici, dok pomoću likova Ministra i njegova savjetnika i utjerivača ili novinara Paula Pauze i njegova prijatelja s Radija Rista Riške, koji se pred policijom i neupućenima predstavlja kao pukovnik Hoffman kako bi se besplatno najeo i napio ili izvukao iz neprilike, ili Dom Kristalka, stječemo uvid u život tamošnjih elitnih krugova koji tamane skupe viskije i doznaju najveće državne tajne. Ne treba zaboraviti da je Angola o kojoj piše Ondjaki zemlja u kojoj Partija ima monopol na sve, pa i na istinu.
Kada svemoćni predsjednik, Drug Inženjer kako ga naziva autor, odluči da dugo očekivane pomrčine Sunca neće biti, pomrčine nema, iako je angolska državna propaganda tjednima trubila da će se pomrčina najljepše vidjeti baš u Angoli, pa su u tu zemlju pohrlili i naivni turisti. Najpotresniji dio ovog na mahove i apokaliptičkog romana svakako je trenutak kada već sasvim neprepoznatljivi i prozirni Odonato doznaje da je u zatvoru umro njegov sin Grand Ciente te kada ga lud od tuge i jada odlazi tražiti na neko groblje da bi ga dostojno pokopao. Uz dosta grotesknog nasilja, Odonato nalazi i otima leš pa uz nesebičnu pomoć susjeda organizira neobičan obred u čijem opisu autor snažno kritizira licemjerstvo religioznih nedodirljivih formula i njihovu otuđenost od stvarnog života i stvarnih patnji.
U romanu ima još dosta mrtvih duša, od novinara Pauze kojeg u čelo pogađa elitni snajperist iz Predsjedničke garde nakon što ovaj fingira atentat na predsjednika, a tu je i mladi Ćaćko kojeg ubija lopov pri krađi mobitela, i to u trenutku kada je Ćaćko na dobrom putu da pronađe majku koju je izgubio u građanskom ratu. Kroz cijeli roman poput zloslutne ptice kreće se lik Poštara koji od vlasti želi samo jedno, nabavu običnog, može i rabljenog mopeda da bi lakše i brže dostavljao poštanske pošiljke po uzvisinama Luande. Ali, poštarove su molbe surovo odbijene, a njegovo pisanje angolskim moćnicima doživljeno je kao subverzivno djelovanje protiv revolucije. Revolucije koja je u najboljoj kapitalističkoj ili feudalističkoj maniri stvorila manjinu privilegiranih i masu obespravljenih.