Fine mrtve djevojke

Matanićeva autorska zrelost čini predstavu boljom od filma

Foto: Marko Prpić/PIXSELL
Fine mrtve djevojke (1)
Foto: Marko Prpić/PIXSELL
Fine mrtve djevojke (1)
Foto: Marko Prpić/PIXSELL
Fine mrtve djevojke (1)
Foto: Marko Prpić/PIXSELL
Fine mrtve djevojke (1)
Foto: Marko Prpić/PIXSELL
Fine mrtve djevojke (1)
11.01.2013.
u 23:26
Razumijevanje za likove Matanić prenosi na cijeli ansambl koji nema loše karike.
Pogledaj originalni članak

Nevjerojatna empatija i nježnost. I golema tuga. To su glavni osjećaji s kojima smo sinoć izašli s premijere u Gavelli. Kazališne "Fine mrtve djevojke" redatelja Dalibora Matanića neuporedivo su bolje, slojevitije i u konačnosti kritičnije prema našoj stvarnosti, od filmske verzije istog djela Mate Matišića. Za to je, naravno, "krivo" desetogodišnje Matanićevo autorsko, ali i ljudsko sazrijevanje. Ovo je fina, tiha simfoniju kojoj toplinu daje jedna (zapravo tako obična) ljubavna priča, kazališni hit kakav u Gavelli odavno nismo vidjeli.

Ono što se događa na sceni publika dijelom gleda i uz pomoć kamere fiksirane iznad scene. Ona je na stropu, i njeni kadrovi su kadrovi s kreveta. No, ona niju tu zbog esplicitnosti ili provokacije poljubaca ili nježnosti koje razmjenjuju glavne glumice, već kako bi naglasila svakodnevnost, ali i životnost te ženske ljubavi. Scena je gola, tek dva kreveta, dvije rampe sa svjetlima i dim koji ne stvara snovitost, već pocrtava stvarnost. Kostimi su sasvim obični, kao pokupljeni s ljudi na ulici i sve to pokazuje kako se kompletna autorska ekipa (prvenstveno scenograf Deni Šesnić i kostimografikinja Ana Savić Gecan) stavila u službu osnovne zamisli redatelja.

Matanić ima razumijevanje za sve svoje likove, čak i kada iz njih izlazi najveće zlo, a takvim ih onda vidi i publika. Uzroci i posljedice su bit svega, pa je čak i scena silovanja neizbježan put u propast, a ne gola brutalnost. To isto razumijevanje redatelj je posvetio i ansamblu u kojem doslovno nema loše krarike. Glavne junakinje Ivana Roščić i Nataša Janjić Lokas su odlične, s tim da Nataša svjesno kolegici ostavlja prostor za veću skalu emocija. Odmah uz njih su Biserka Ipša i Živko Anočić kao majka i sin, ali i Nela Kocsis, Franjo Dijak i Sven Medvešek.

A otkud tuga?

Što drugo da osjeća misleće biće u gradu i zemlji u kojoj nas je deset godina dovelo tek u noć nakon koje će pred zagrebačkom katedralom oni koji vole iste (ali ne vole drugačije) protestirati protiv mržnje koja ih zasipa s oltara?

>>N. Janjić ljubiti I. Roščić mirisno je i slatko jer su poput sestara

 

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 2

AN
antela
10:35 12.01.2013.

Super je predstava

Avatar Alen C
Alen C
21:26 14.01.2013.

Kome nije jasno što publika i narod misli o ovom "djelu" neka posjeti FB stranice Gavele. U svakom slucaju sramota. Ako autor stvarno želi biti provokativan, zašto nije stavio sliku dvoje majke kako se ljubi s njegovom tetkom, ili još bolje Muhameda kako je u gay zagrljaju. Ovako uzimajuci i omalovažavajuci svetinje našeg naroda, ne samo da nije pokazao da "ima muda" izazvati bilo koga, nego pokazuje i svoju nekulturu. Žalosno, pateticno, nezrelo i primitivno. To su ukratko rijeci koje mogu oposat ovo neoriginalno i neinspirativno djelo. Čisto pomodarstvo kakvog ima na pretek.