Mate Matišić jedan je od najpoznatijih hrvatskih dramatičara, scenarista i glazbenika. Ovih je dana u Dubrovniku, gdje uz sina Tomu nastupa u predstavi “Kafetarija” za koju je obradio glazbene brojeve stranih hitova iz sedamdesetih te napisao prepjeve. S velikom se znatiželjom očekuje i praizvedba njegove drame “Ljudi od voska” u zagrebačkom HNK ove sezone.
Je li glazba koju ste obradili i izabrali za dubrovačku “Kafetariju” i glazba vaše mladosti?
Jest. Ne znam koliko ljudi znaju, ali ja sam u mladosti čak bio i neka vrsta rock zvijezde jer sam u Jugoslaviji od 1978. do 1982. godine svirao u grupi Prva ljubav. Prije formiranja tog sastava slušali smo takvu glazbu. Čak sam Beatlese otkrio malo kasnije, kada sam imao trinaest godina, ali slušali smo bendove koji su bili puno komercijalniji poput Nazaretha, Status quo, Sweet... Kasnije smo tek došli do Beatlesa i Stonesa. Kod “Kafetarije” je bilo najteže izabrati pjesme kojih ima na stotine. Trebalo je naći dobar suodnos da ta pjesma svojim tempom i ironijom dobro paše na dramsku situaciju iz “Kafetarije”. Da se dogodi zgodan kontrapunkt koji izlazi iz Goldonijevih monologa.
Ali u predstavu niste uvrstili domaću, jugoslavensku glazbu?
Demis Roussos jako sliči na naše šlagere iz tog vremena.
Pogotovo u interpretaciji Nikše Kušelja?
Čuli ste. Zanimljivo mi je bilo raditi na stranim pjesmama da se vidi koliko su utjecale na naše glazbenike. Uzimali smo brojeve koje zna naša generacija i za koje smo mogli naći dramaturško opravdanje.
Puno muzicirate ovo ljeto, na Igrama imate i autorsku večer na kojoj će glumiti i Vinko Brešan. Jeste li stigli napisati dramu za HNK u Zagrebu?
Drama je gotova. Već se radi i podjela. Probe počinju 15. listopada. Dramu “Ljudi od voska” nazvao sam dramskom suitom iako ima i epilog.
Lik je isti kroz sve te priče?
Lik je isti.
I to ste vi?
Kada adaptirate prozu za film ili za kazalište, uvijek morate neke stvari prilagoditi ili promijeniti. Ako ja adaptiram vlastiti život za kazalište, moram ga prilagoditi zahtjevima dramske forme i dramske strukture. Čim ulazite u taj prostor manipulacije sa zbiljom, vi i jeste i niste u zbilji. Ja sam se u ovoj drami potpuno maknuo iz politike. U prijašnjim sam dramama imao političare, borce, svećenike koje sam, pod navodnim znacima, kao prozivao.
A u ovoj drami prozivam samog sebe. Danas u Hrvatskoj svi žele biti moralne vertikale. Svako malo netko s televizije i novina docira. E sada ja sebe kao nekakvu moralnu vertikalu dovodim u pitanje. Da bih mogao govoriti o drugima, moram nešto reći i o sebi, dakle o svojoj manje poznatoj i uvjetno rečeno mračnoj strani. Bez uvida u sebe, ne može se imati ni uvid izvan sebe.
Druga priča ima i intrigantni naslov?
Prvi dio zove se “Obožavateljica”, drugi “Prvi musliman u selu”, a treći “Ispod perike”, a onda ide epilog u kojem se sve iz te tri priče raskrinkava i pokazuje u drugom svjetlu. Te se priče mogu gledati odvojeno, ali sam s gđom Vrgoč, Buljanom i Januszom dogovorio da to radimo kao veliki projekt na čemu sam im jako zahvalan. Drama ima 200 kartica teksta, a podjelom sam oduševljen.
Tko igra Viktora?
Franjo Kuhar. Bilo mi je zgodno kada sam se u Zagrebu našao s Bojanom Navojcem koji igra lik iz Zagore, da mu pročitam tekst kako bi on čuo kako se izgovara. Čak me snimao na diktafon. To je moj najzreliji rad jer implicira sve što sam kao pisac i kao nastavnik scenarija do sada napravio. To je točka u mom opusu, doduše, možda samo točka zarez, ali je neki obračun s trideset godina mojeg pisanja i trideset godina mojeg sviranja.
Svjesni ste da će treći dio drame zaintrigirati ljude jer govori o pozivu žene koja moli za pomoć. Koliko ste tu bili otvoreni u prepričavanju vlastitog života?
Kao pisac mogu reći da je sve izmišljeno. Ako u teatru ili filmu nešto ne izgleda uvjerljivo, onda je mrtvo. Ja sam tu doista dramatizirao stvarnost. Uzmite priču o mojoj obožavateljici iz onih vremena. Pa bilo je tih obožavateljica. Realna priča o obožavateljici nije kao ona u drami, ali dio obožavateljice jest unutra. Ili priča o muslimanu u selu ima uporište o događaju koji se dogodio u mom graničnom selu, ali sam dosta toga i izmislio.
U trećoj priči postoji inicijalni moment koji se kasnije razvio. Meni je bila najzanimljivija ta nemilosrdnost prema vlastitom životu. Razotkriven je sam način mog postupanja i u dosadašnjim dramama. Nekada me moje pisanje odvodi u prostore koji su diskutabilni, s obzirom na, primjerice, moje selo. No kada sam sebe sveo na razinu lika, i prema sebi sam postao nemilosrdan kao i prema drugim svojim likovima. Ne možete prema sebi sada biti naklonjeniji nego prema svećeniku ili drugima.
Kako sam stariji, sve više stvarnost doživljavam kao narativnu liniju nekog teatra. Ne mogu više nijedan motiv koji mi se dogodi, a ima dramsku težinu, ne artikulirati duplo, i kao stvarnost i kao dramski motiv. Kada čujem da se nešto dogodi prijatelju, to ne shvaćam samo kao njegov slučaj nego odmah anticipiram i kao neku vrstu dramskog zapleta.
Znači, opasno vam se povjeravati?
Ma ne. Uopće nije. Bila mi je ideja da se shvati da je ova drama za HNK ipak fikcija. U ovoj sam drami na svom slučaju pokazao moć fikcije koja nema veze sa mnom. U prvoj sam drami ja čak grozan lik, premda je krivo reći “ja”. Trebalo bi reći da je taj lik grozan.
No u trećem se iskupljujete?
Da, može se i tako reći. Ali to je fikcija. Prostor slobode koji pripada literaturi. Ja na sebi pokazujem koji prostor slobode pripada kazalištu.
Na repertoaru Kerempuha je i predstava “‘Ko živ, ‘ko mrtav” u kojoj potpisujete dva hrabra teksta u kojima se iskopavaju ljesovi Tuđmana i Miloševića. Koliko je hrabrosti potrebno za takvo pisanje?
Ja to tako moram. To je moja dužnost. Pisati bez obzira na posljedice. Isto je bilo i kada sam pisao neke scene za “Život sa stricem”. Kada bih upotrijebio autocenzuru, kao da bih odbacio dar koji posjedujem. Ja nikada nisam išao u muzičku školu, ali sviram gitaru. I tko mi ima pravo reći da ne mogu napisati pjesmu. Kojim pravom bilo tko od mene može tražiti da pišem onako kako on to očekuje. Pa to je jedan od najglupljih zahtjeva što postoji.
Odakle potreba da se bavite tabu temama?
Kada krenem pisati, ja se igram. O tome slobodno mislim i pišem.
Je li vas otac nekada prozvao zbog neke teme?
Ne, ne. Nikada me nije prozvao ni otac ni itko iz obitelji. Dobivao sam raznih, i to doista zastrašujućih prijetnji na mobitel. Vrlo vas često ljudi optužuju za vlastite misli. Ja radim samo ono što je moj poziv i tako ću i dalje raditi.
Pamtim moment kada sam pisao dramu “Svećenikova djeca” i kada se govorilo o abortusu i je li to kršćanski ili nije. Tada je lik trafikanta Petra, da bi objasnio koliko je abortus zlo, rekao supruzi da je i Djevica Marija trebala abortirati jer nije imala muža, a što bi se u tom slučaju desilo? To je rekao Petar, a ne ja. Ja sam ga izmislio, ali u drami moram biti bez identiteta. Moram govoriti i iz likova, a ne samo iz sebe. Danas smo u 21. stoljeću i zanimljivo da nakon toliko cenzura i zabrana još uvijek razgovaramo o njima.
Ante Tomić je iz Prološca?
Iz sela do mene.
Tvrdi se da on i nije omiljen u svom selu. A jeste li vi u Ričicama?
Ja te ljude jako volim. Dolje su moji mrtvi. Što moji sumještani misle o meni, ne znam. Prije dvije, tri godine imao sam koncert u Imotskom i jedan mi je čovjek rekao, mi smo, Matišiću, razgovarali o tebi i mogu ti reći da puno bolje sviraš nego što pišeš. Ljudi do kojih je meni jako stalo, to je sve na groblju. Dolje je sada pustinja. I moj jazz izvire iz tog kraja. Ja sam izašao iz gange, ali moja jazz glazba izlazi iz tog kraja i iz tih ljudi. Kada bih mogao izabrati jedan dan u svom životu, poželio bih se vratiti dolje, a da svi ti ljudi ožive. Da ih sve vidim, te svoje babe i didove.
Koliko vam znači prijateljstvo?
Puno. Meni to znači veselje i u zajedničkoj propasti i u zajedničkog radosti. S nekim vam je ljudima dobro i propasti. Ne znam kako se to može živjeti bez prijatelja.
Pitam vas to i zbog specifičnog odnosa s pokojnim Krstom Papićem. Je li danas anakrono činiti dobro?
Naprosto ne znam kako bih živio da nešto nisam učinio. Ja bih u tom slučaju nestao. U mom rodnom kraju i u mom svijetu potpuno je normalno preuzeti brigu o djeci svojeg brata ili svojeg prijatelja. To nije nikakvo čudo. Ne znam kako drugačije postupiti. S kojim bih pravom mogao pisati i nekoga prozivati ako ne bih postupio po tim nekim pravilima koje namećem i svojim likovima.
Pa hebiga, lako ti je iskopavati Tudjmana - 'ajde sto nisi iskopao Racana ili Titu ili tako nekoga gdje bi ti se poslije antife kao Pusic ili ona raukarka objesile na jugularnu venu i popili krv. Ali za to izgleda nemas hrabrosti.