Sutkinja ga je netremice promatrala iznad rubova naočala spuštenih na vrh nosa. Je li shvatio zbog čega je protiv njega podnesena prekršajna prijava? Nije. Kako nije, čudila se. Podsjetila ga je kako se on četrnaestog rujna, oko sedamnaest sati, godine koja je izmicala, igrao sa svojim ogromnim psom, između megamarketa Interspara i željezničke pruge. Pas nije bio na povocu, pa je slobodno vrludao uokolo. Bez povoca. Bez povoca, ponovila je prijekorno nekoliko puta. Podsjetila ga je, a on se prisjetio, kako je navedenog dana na biciklu naišla ovdje nazočna gospođa Berta, zaustavila se uz njega i pitala ga je li možda u travi pronašao njezin izgubljeni novčanik...
Izgubila ga je, bila je sigurna, prije nekoliko dana kada je bila na nedalekom Aninu groblju, na grobu svoje umrle djevojčice, nad kojim se – neutješna – dugo plačući molila. Ispao joj je negdje uz mramornu ploču dok se saginjala da pomete s nje prašinu, borove iglice i latice uvenulog cvijeća, dok je polagala svjež buket i palila lampion, ili kad se ovim putom, između Interspara i pruge, vraćala kući. U smeđem, kožnom novčaniku bila je veća suma novaca, to pouzdano zna, jer je na povratku namjeravala svratiti u poštu i uplatiti pet-šest računa/uplatnica za prošli mjesec, u njemu su se nalazili i svi osobni dokumenti, kreditna kartica American expressa i, što je najbolnije, fotografija njezine bolesne kćeri snimljene mjesec dana prije no što je umrla...
Vidjela je da Matej nešto uporno traži u travi pa...Što je tražio u travi, pitala je sutkinja znatiželjno. Okrugle kamenčiće koje je bacao psu, njemačkom ovčaru zvanom Bibor. Bacao ih je što je dalje mogao, lijevo-desno, da se pas istrči. Tražio je okrugle kamenčiće, da mu oštro kamenje, ono uz prugu, ne raskrvari gubicu. Tenisku lopticu za igranje nije imao. Sjedeći u sudnici, Matej se jasno prisjetio razgovora s nepoznatom ženom. Ispričala mu je da joj je policajac kojemu je prijavila gubitak novčanika savjetovao da ga potraži upravo na tom mjestu, između Interspara i željezničke pruge, negdje uz travom obrastao puteljak – prečac koji je vrludao i krivudao od Anina groblja do autobusnog kolodvora, nedaleko od kojeg je stanovala. Nepošteni nalaznik mogao ga je baš tu odbaciti novčanik u travu, ispraznivši ga usput, ali, nadala se, možda nije otuđio ništa osim novca jer mu ostalo ni za što nije moglo poslužiti.Ima li obitelj? Nema, živi sam, s Biborom. Radi li?, ispitivala je ravnodušnim glasom sutkinja. Ne radi, već je šest godina bez posla. Podstanar je. Od čega živi? Od skromne socijalne pomoći, od skupljanja i prodaje plastičnih boca, posljednjih godinu dana, posrećila mu se nesreća – od odštete koju je dobio nakon što ga je prošle godine na pješačkom prijelazu oborila neka nepažljiva vozačica.
Matej je rekao zdvojnoj ženi da svakodnevno, ujutro i uvečer, dolazi iza Interspara i da stalno zuri u travu tražeći okrugle kamenčiće, ali da nikakav novčanik nije našao. Ništa osim otpadaka koje su nemarni prolaznici bacali na ovo zapušteno mjesto, izvan gradskih prometnica... Je li mu žena s biciklom vjerovala? Je li mu sutkinja vjerovala? Nisu ga mogli optužiti za krađu novčanika i Mateju je bilo nejasno zašto je uopće u sudnici, no ubrzo je doznao. Dok je razgovarao sa ženom koja je tražila izgubljeni novčanik, dojurio je Bibor. Žena se uplašila ogromnog psa, ne znajući da je u njemu pitoma pasja duša, instinktivno je ustuknula, povukla za sobom bicikl i nezgodno pala...
Tvrdila je da je slomila ruku, u šoku to nije odmah ni osjetila, pa je tjedan dana bila na bolovanju... Nju je u djetinjstvu, kao djevojčicu, ugrizao pas, i otada ih je obilazila u širokom luku kad god bi kojeg ugledala, ali nevezanog njemačkog ovčara nije uspjela izbjeći... I bicikl je morala dati na popravak. ..Kad se oporavila, doznao je, vratila se na mjesto svog stradanja, odakle je kriomice pratila sumnjivog Mateja i njegovog psa do zgrade u koju su ušli. Djecu koja su se igrala ispred ulaza upitala je tko je onaj gospodin s lijepim psom, a oni su joj rekli da je to šepavi Matej s Biborom i potvrdili joj da tu stanuje. Upamtila je broj zgrade, ime ulice je znala.Matej je na sudu doznao i da je žena cijepljena protiv tetanusa. Je li pas cijepljen protiv bjesnoće?, sutkinja se pretvorila u upitnik. Nije, priznao je Matej. Je li ikada cijepljen kao štene ili kasnije? Ima li ugrađen čip, zna li uopće država da on ima psa, i to takvog. Matej je tada prvi put čuo za štenećak i za čip. Nosi li za čišćenje njegova izmeta plastičnu vrećicu... Kako ga kontrolira?, zanimalo ju je. Nešto je petljao, nije mogao priznati, da ne posrami ni sebe ni psa, da bi Bibor, čim bi izašao na ulicu, podigao nogu uz prvi hidrant i pomokrio se, a onda bi se i olakšao, dok je on okretao glavu od prolaznika koji bi ga s negodovanjem promatrali. Pas bi potom uronio njušku u travu koju su komunalci uredno šišali, kao da je na tragu neke ozbiljne lovine pa nesuzdržano, vođen instinktom koji je jači od bilo kakvog treninga, jurio naprijed, kako to inače čine izdresirani psi. Ali Bibor nije bilo dresiran, još manje izdresiran, i uzalud je Matej pokušavao primijeniti znanje čuvenog Millana Cesara viđeno u TV emisijama.
Matej nije bio vođa čopora niti je imao njegovu čudesnu energiju. Bibor nikada ništa izgubljeno nije pronašao. U njegovoj se gubici mogao naći tek ostatak izmeta nekog drugog psa, golo ptiče ispalo iz gnijezda u krošnji visoke topole nakon oluje ili otpaci hrane koje bi radnici Interspara bacili poslije doručka preko zidane ograde.Poneki ljutiti prolaznik pitao bi ga, vidjevši ih kako se natežu uz rub kolnika, tko koga vodi, on psa ili pas njega, iako je to bilo posve očigledno pa je pitanje zvučalo krajnje ironično. Motociklisti su Bibora osobiti uznemiravali, a biciklisti izluđivali jer njih bi valjda jedine mogao sustići pa bi za svakim nekontrolirano jurnuo potežući „povodac“, kratki remen s Matejevih hlača, sve dok se biciklist ne bi udaljio, a remen ostavio na njegovu zapešću bolnu crvenu masnicu urezanu duboko u kožu. Pas je bio pušten s povoca, inzistirala je sutkinja na njegovu propustu, ako ga uopće ima, njezinoj sitničavosti nije bilo kraja. Bio ga je pustio da trčkara uokolo, priznao je polovicu stvarnog stanja jer čestitog povoca doista nije imao. Ni kožnu ogrlicu.Vas dvoje živa ste opasnost na ulici, zaključila je sutkinja. Bila je u pravu jer moglo ih se vidjeti, što je bilo više komično nego tužno, kako ga Bibor vuče kuda on hoće, a ne kamo ga Matej želi povesti. Ne jednom, ispred pješačkog prijelaza preko ceste, dok su ga rijetki automobili propuštali, zaustavio bi se tek jedan vozač autobusa, koji je svako jutro nailazio s putnicima u isto vrijeme, i propustio ga, posramivši tako ostale vozače i druge sudionike u prometu. Štoviše, veseli se vozač, kad je shvatio da pas vodi njega, a ne on psa, nasmijao, pozdravio ga je mahanjem ruke i galantno mu pokazao slobodan prolaz. Matej je zaključio da vozač autobusa ima isto takvog nemirnog psa pa je u njegovoj muci prepoznao svoju.Koješta ga je još pitala sutkinja, a zbunjeni je Matej neprekidno odmahivao glavom. Sutkinji je brzo sve postalo jasno i kad je zapisničarka prestala kucati ono što joj je sutkinja diktirala, Matej je shvatio da će od optuženika postati osuđenik i da će uslijediti stroga kazna, nadao se pravedne sutkinje. Kakva, saznat će kad mu presuda bude doznačena službenom poštom, kako je to uobičajeno. I ne pogledavši ga, obratila mu se još jedanput, rekavši mu hladnim glasom da je rasprava završena.
Slobodan je, može ići. A htio joj je još objasniti da se žena nepotrebno prepala, da Bibor tek onjuši svakog s kim Matej usput zastane i porazgovara, obigra oko nepoznate osobe nekoliko puta i udalji se veselo mašući repom. Da je uz nju bio pas, a ne bicikl, ne bi na nju ni obratio pažnju.... . .Gospođo Berta, gospođo Berta, pozivao ju je Matej koji joj je u sudnici doznao ime, požurivši za njom, zanoseći se u hodu. Žena je zastala i okrenula se. Zbog neskrivenog osmijeha na njezinu licu, učini mu se kako je žena koja ga je tužila nasmiješena postala lijepa. Nije krila zadovoljstvo proteklim suđenjem, u kojemu joj ni odvjetnik kojeg je povela nije bio potreban. Očekivala je dostojnog protivnika koji će također povesti odvjetnika i ljutu bitku u kojoj će ona podastrijeti niz pismenih dokaza i potvrda koje je imala uza se, kao dokaz, a ne naivnog luzera…Bibor je pronašao vaš novčanik, rekao joj je Matej... Kada vas je onomad njuškao, a vi se prepali i pali, pojurio je nekud ustranu i vratio se s vašim novčanikom u gubici. Istreniran kakav jest, odmah mi ga je donio. Vi ste se već bili odvezli biciklom pa dosad nisam bio u prilici da vam ga vratim... Siguran sam da je u novčaniku sve što je i bilo, nisam ga otvarao, dakle i fotografija vaše umrle djevojčice.Pružio joj je smeđi kožni novčanik, s izrazom lica na kojem se vidjelo da se ispričava što to nije ranije učinio. Vidjelo se da mu je bilo neugodno. Žena šutke uze novčanik, ljepota do maločas ozarenog lica izblijedi u trenu. Matej se potom nespretno, vidno šepajući, spusti niz stepenice. Nedaleko od sudske zgrade čekao ga je Bibor, zaklonjen njegovanim ukrasnim grmljem, vezan za najnižu granu. Veselo je mahao repom dok ga je odvezivao. Pogledavajući ima li u blizini policajaca ili nekog od sudskih službenika, Matej mu se unese u njušku i promrmlja veselo: možeš biti ponosan, gospođi Berti sam rekao da si ti pronašao novčanik, a ne ja. Pomilovao ga je iza uspravnih ušiju, uvjeren da ga je razumio. I krenu. Bibor ga je poveo kući silovito potežući povodac, kratki remen s njegovih hlača.