U cijelom svijetu postoji tek 20-ak priznatih slika slavnog hrvatsko-talijanskog majstora Andrije Medulića, no nijedna se do sada nije nalazila u Hrvatskoj. Stoga je još važnija činjenica da je Zagreb točno uoči Božića dobio na dar njegovu “Bogorodicu s djetetom”. Ulje na platnu visoko 74 i široko 51 centimetar od ovog je tjedna izloženo u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt (MUO). Visi na istočnom zidu muzeja na Trgu Republike Hrvatske 10 te ponosno čuva tajne iz vremena kada su djelovali najveći stari majstori u povijesti slikarstva.
– U Strossmayerovoj je galeriji još jedna tabla koja se pripisuje njemu, a ima i još slika kojima se ne može točno utvrditi autorstvo. No kad je riječ o “Bogorodici s djetetom”, nema nikakvih polemika. Svi stručnjaci potvrdili su da je to neosporno Medulićevo djelo i bila je prava senzacija u svijetu slikarstva kada se slika pojavila. Kada je riječ o tako cijenjenim starim majstorima, svako nanovo pronađeno djelo pravo je blago – ističe ravnatelj Muzeja za umjetnost i obrt Miroslav Gašparović te dodaje da je slika svjetsku premijeru imala prije nekoliko godina u Veneciji. Kako je do tamo došla te zašto je na kraju završila u MUO, priča je dostojna filmskih zapleta u kojoj glavnu ulogu imaju Dinko i Iva Podrug, otac i kći kolekcionari koji žive u New Yorku, a podrijetlom su Hrvati. Oni su sliku pronašli, kupili te je iz Buffala vratili ravno u Zagreb.
Psihoterapija i umjetnost idu zajedno
Američka priča Dinka Podruga počinje krajem 1970-ih. Rođen je u Zagrebu gdje je pohađao 15. matematičku gimnaziju te diplomirao na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Potom je odlučio specijalizirati psihijatriju na Medicinskom centru Bellevue Sveučilišta u New Yorku na Manhattanu. Po završetku specijalizacije zaposlio se na newyorškom sveučilištu u Brooklynu gdje se bavio kliničkim radom, ali i edukacijom studenata medicine i specijalizanata psihijatrije u Sveučilišnoj bolnici. Doktorirao je 1988., a 1996. postao direktor psihijatrije u Sveučilišnoj bolnici. Danas radi u svojoj privatnoj ordinaciji koju je 2005. otvorio na Manhattanu. A uz stalnu posvećenost psihijatriji, psihoanalizi i psihoterapiji, Dinko Podrug postao je s vremenom i veliki ljubitelj umjetnosti.
– Psihijatrija i umjetnost nisu toliko udaljene grane koliko se na prvu čini. Zainteresirao sam se baš za rad starih majstora jer me zanimalo kako je “zlatno doba” slikarstva u 16 i 17. st. odražavalo, ali i razvilo moderan način razmišljanja, poimanja svijeta i vlastite osobnosti – objašnjava Podrug te ipak priznaje i kako je, kada je umjetnost u pitanju, velik utjecaj na njega imala kći Iva koja je povjesničarka umjetnosti. Ističe tako da su ga u mladosti više zanimali Picasso i drugi velikani prvih desetljeća 20. stoljeća, no s vremenom je počeo bolje shvaćati “revolucionarnost” starih majstora.
– Moj osobni interes, zahvaljujući kćerinu stručnom oku, obilatoj ponudi slika starih majstora na aukcijama u New Yorku te nizu sretnih okolnosti, s vremenom se pretvorio u traganje za istaknutim djelima i kupnju slika tako da danas imamo svoju malu kolekciju – kaže Dinko Podrug, a na njegove se riječi nadovezuje i Iva Podrug dodajući da joj je velika strast pronaći kvalitetne, a zapostavljene slike koje su zbog toga dostupne na tržištu.
– Cilj mi je preko kolekcionara zainteresirati muzeje za te slike jer me život uči da je ulaganje u javno dostupnu umjetnost zapravo ulaganje u ljude i društvo. Kroz cijelo svoje obrazovanje u New Yorku naučila sam da umjetnost spaja ljude te da kultura nije samo veselje, nego i prozor u širi svijet te pogled na različite načine gledanja i razmišljanja – smatra Iva Podrug, koja je nakon gimnazije studirala povijest i povijest umjetnosti na Sveučilištu Yale, a potom je bila na poslijediplomskom studiju povijest umjetnosti na Sveučilištu Columbia. Od tada radi kao nezavisna kustosica i savjetnica pri kupnji slika starih majstora te je upravo ona zaslužna za kupnju Medulićeve “Bogorodice s djetetom” jer je prepoznala njezinu važnost kada se slika našla u ponudi poznate američke aukcijske kuće Sotheby’s.
Kako je djelo zapravo dospjelo iz Europe u SAD, ne zna se pouzdano. Prema nekim informacijama u 19. st. u Engleskoj ju je kupila američka obitelj iz Buffala, grada na zapadu američke države New York. Tamo je bila u privatnom vlasništvu sve do prodaje u Sotheby’s. Međutim, druga teorija ima uporište u činjenici da je prije stotinjak godina grad Buffalo bio izrazito bogat i živ grad te je u njemu osnovan jedan od prvih ženskih klubova u Americi. Njegove su utjecajne članice na putovanju po Europi kupile sliku te su je 1925. darovale klubu. Slika je tamo visjela sve do 2009. kada ju je klub dao restaurirati te ju je potom prodao aukcijskoj kući. Prvi se put bez uspjeha prodavala 2010. pa ponovno 2011.
– Tada sam je ja kupio nakon aukcije po odličnoj cijeni. To nije bio ni prvi ni zadnji put da je neko objektivno izvrsno djelo ostalo neprodano na aukciji. Sotheby’s u razmaku od samo nekoliko dana prodaje tisuće slika, a broj kupaca nakon financijske krize bio je znatno manji. Uz to, tih su se godina na aukcijama više puta pojavljivale slike pripisane Meduliću koje nisu bile ni njegove ni kvalitetne pa je možda postojala i određena doza skepticizma prema ovoj slici. Moja kći i ja srećom prepoznali smo kvalitetu i kupili je – prepričava Dinko Podrug te dodaje da ni sam nije bio potpuno siguran u autentičnost djela dok slika nije imala svjetsku premijeru u Veneciji. Tamo je bila izložena 2015. u sklopu velike retrospektive Andrije Medulića i tada su vodeći svjetski eksperti koji proučavaju njegov lik i djelo sliku “Bogorodica s djetetom” uvrstili na listu 20-ak sasvim ovjerenih Medulićevih ulja na platnu.
Utjecao i na El Greca
Odgovor na pitanje zašto je tako teško utvrditi autorstvo Andrije Medulića nad nekim djelom leži u činjenici da se o njemu zapravo ne zna mnogo, a na svoje se slike nije potpisivao. Njegovo je pravo ime, odnosno njegova talijanska varijanta Andrea Meldolla. Obitelj mu je imala talijanske korijene, ali on je rođen u Zadru te si je sam dao nadimak “Schiavone”, što je u doba Venecije bio naziv za stanovnike Dalmacije. Prezime Medulić izveo je pak Ivan Kukuljević Sakcinski u 19. st. od talijanskog prezimena kada je ovog slavnog slikara uvrstio na popis hrvatskih velikana. Iako je Medulić rođen oko 1510. u Dalmaciji, gotovo cijeli život proveo je u Italiji. Prvo je došao u Veneciju oko 1530. i tamo je stvarao doslovno u vrijeme najvećih majstora. Prvo je potpao pod utjecaj Bonifazija Veronesea i Parmigianina, a kasnije je na njega izrazito utjecao Tizian, vođa škole venecijanske renesanse u 16. st. Sam je Medulić postao jedan od prvih i najizrazitijih predstavnika nove slikarske struje manirizma te je izravno utjecao na mladog Tintoretta te na španjolskog slikara grčkog podrijetla El Greca.
Veći su dio njegova opusa biblijske, mitološke, povijesne i alegorijske sličice na platnu i drvu pa se tako u njegova djela ubrajaju “Orfej i Narcis”, “Eros i Psiha” te “Anđeo” i “Pripovijest o Tobiji”. U ulju je radio velike biblijske slike kao što su “Sv. obitelj”, “Poklonstvo pastira”, “Samson ubija Filistejce”, “Abelova smrt” i “Krist pred Pilatom”, a volio je i mitološku tematiku pa su tako nastala djela “Dijana i Akteon”, “Jupiter i Io” i “Svadba Erosa i Psihe”. Naslikao je i pet freski na stropu u knjižnici Marciani u Veneciji, a poznat je i po svom autoportretu. Također, specifično je njegovo korištenje izrazito slikarskih efekata što se može vidjeti u djelima “Oplakivanje Krista”, “Bogorodica s djetetom”, “Zaruke sv. Katarine”, “Judita”, “Midin sud” te ciklus slika o Erosu i Psihi. Stoga ne čudi de se Medulić ubraja u najistaknutije umjetnike koji su potekli iz hrvatske sredine, a djelovali su izvan domovine. Slika “Bogorodica s djetetom” ima sve karakteristike zrelog Medulićeva razdoblja te se pretpostavlja da je nastala 1540-ih. A čim je bilo potvrđeno da je uistinu riječ o autentičnom djelu, Dinko Podrug odlučio ju je donirati nekom hrvatskom muzeju. Podrug, naime, kaže da je unatoč dugogodišnjem životu u New Yorku i dalje izrazito povezan s Hrvatskom.
– Cijelo vrijeme održavao sam kontakt s obitelji, prijateljima i s kolegama u Zagrebu. Također, od 2002. vodim jednotjednu ljetnu Školu psihoanalitičke psihoterapije na Intersveučilišnom centru u Dubrovniku. U Hrvatsku dolazim nekoliko puta godišnje, a sad ću sigurno redovito tijekom svojih posjeta obilaziti i MUO – zaključio je Dinko Podrug koji je ljubav prema Hrvatskoj prenio i na kćer. Ona tako tečno govori hrvatski unatoč tome što je u New Yorku rođena.
– Prvi je plan bio da moj otac u Americi doktorira te da se potom vratimo u Hrvatsku. Stoga su se moji roditelji trudili da dobro naučim jezik, no rat im je promijenio planove pa smo ostali u SAD-u – prepričava Iva Podrug.
I u Metropolitanu
Otac i kći neko su vrijeme birali kojem će muzeju donirati sliku, a na kraju je odabir pao na MUO.
– Već nekoliko godina pokušavam sklopiti dogovor o posudbi djela s jednom drugom institucijom, ali nismo uspjeli doći do konačnog dogovora. Kad sam zadnji put došao u Zagreb, pregovarao sam s nekoliko vrijednih muzeja, i na kraju smo odabrali MUO jer je bio u stanju sliku kvalitetno izložiti te omogućiti javnosti da je vidi prije Božića – govori Podrug te dodaje da ga je oduševilo i što je MUO zadnjih godina imao nekoliko izvrsnih izložbi starih majstora poput Guercina, Veneziana, pa čak i Brerina Caravaggia. – Na našu veliku radost – nadovezuje se pak ravnatelj muzeja Miroslav Gašparović te dodaje da je ovakva slika od neprocjenjive vrijednosti za jedan zagrebački muzej. No upućuje na još jednu važnu činjenicu. U Hrvatskoj je, naime, još uvijek neobično da neki privatni kolekcionar posudi djelo muzeju dok je vani to sasvim uobičajeno.
– Djelo i dalje ostaje u originalnom vlasništvu, ali slika ne stoji u nečijem salonu ili dnevnom boravku, nego je javnost može vidjeti. To je zapravo društveno odgovorno ponašanje te je velika važnost takvih posudbi. Nadamo se da je ovo samo početak te da će se i drugi kolekcionari i iz hrvatske i iz dijaspore odlučiti na ovakav hvalevrijedan potez – ističe Gašparović, koji je zaključio da je ovo zapravo božićni dar Zagrebu. Isto viđenje o posuđivanju umjetničkih djela muzejima ima i sam Dinko Podrug, koji već godinama radi na popularizaciji takve prakse. Tako je s vođama krovne hrvatsko-američke organizacije NFCA-CF odlučio osnovati “Odbor za donaciju slika starih majstora“.
– Moja je želja da ova i neke buduće donacije koje planiram potaknu i druge hrvatsko-američke kolekcionare, a možda i one u drugim zemljama, pa i u Hrvatskoj, da daju slike na posudbu muzejima koji za to pokažu interes i uvjete. Također, kada organizacija prikupi dovoljno slika, one bi se mogle smisleno staviti u jednu ili više skupina te u konačnici donirati jednom ili više muzeja koji će biti u mogućnosti tu donaciju primiti – napominje Dinko Podrug, koji u svojoj kolekciji slika ima 20-ak ulja na platnu i nekoliko grafika. Donacija Muzeju za umjetnost i obrt nije mu prva te se tako nekoliko njegovih najvažnijih slika već nalazi u stalnim zbirkama vodećih svjetskih muzeja na višegodišnjoj posudbi. Tako se od proljeća 2015. dvije njegove slike nalaze u redovnoj postavi starih majstora Muzeja Metropolitan u New Yorku, najvećem i najbogatijem muzeju umjetnosti u SAD-u, ali i jednom od najvažnijih u svijetu. Tamo je slika “Sv. Franje” u Podrugovu vlasništvu. Naslikao ju je 1480. talijanski majstor Antoniazzo Romano, koji je jedno vrijeme bio i papin glavni slikar. Sliku je napravio po narudžbi obitelji Colonna kao samostalnu oltarnu sliku za kapelicu u jednoj crkvi u Tivoliju pokraj Rima.
– To je najstarija slika koju imam i datira iz vremena prije perioda koji mi je najzanimljiviji, no kći je prepoznala njezinu važnost pa sam se odlučio za kupnju. Kad smo kontaktirali glavnog kustosa Metropolitana Keitha Christiansena te mu rekli da imamo ovu sliku, ispalo je da ju je on i sam htio kupiti kada je bila na aukciji – prepričava Podrug te dodaje da je Christiansen došao osobno razgledati njihovu kolekciju i tada je uočio još jedno djelo koje je uzeo na posudbu. Riječ je o Cigolijevoj Veneri i Adonisu, malom ulju na bakru koje je nastalo oko 1600. kada je Cigoli, poznat i kao Ludovico Cardi, bio vodeći slikar u Firenzi. Još jedna slika u Podrugovu vlasništvu nalazi se na posudbi u Utrechtskom muzeju, a riječ je o djelu “Sv. Sebastian” Gerarda van Honthorsta. Odabrao je taj muzej jer Honthorst potječe iz tog grada i taj muzej ima najbolju kolekciju njihovih slika pa sada Podrugova slika visi u sobi s ostalim njegovim remek-djelima. Ipak, Podrug kaže da najzanimljiviju i najburniju priču ima portret “Poljske Kraljice” Ferdinanda Bola. Nacisti su tu sliku oteli za Hitlerov muzej u Linzu, a nakon rata Nizozemska je državna agencija zadržala sliku punih 60 godina prije nego što ju je vratila nasljednicima. Tijekom godina bila je izložena u sklopu nekoliko putujućih izložbi u desetak američkih, poljskih i nizozemskih gradova, a kada se, kako Podrug ističe, čudom 2014. našla na aukciji, on ju je kupio te u konačnici donirao. Sada je izložena u Rembrandtovu muzeju u Amsterdamu na prvoj velikoj retrospektivi Bola i Flincka pod nazivom “Rembrandtovi učenici majstori”.