Melinda i Melinda

Tridesetpeti dugometražni igrani film Woodyja Allena pomalo je dosadna, rutinski i nezainteresirano odrađena vježba utemeljena na dobroj/odličnoj zamisli kakva bi u Woodyjevoj obradi trebala biti neusporedivo duhovitija i razigranija.

Raspravljajući tijekom večere u malom newyorškom restoranu o tome je li život više komedija ili tragedija, dvojica dramatičara na temelju jedne epizode iz stvarnosti razvijaju dvije priče suprotna predznaka. Komediograf izmišlja duhovitu, tragičar tužnu zgodu, a mi u nekoj vrsti usporedne radnje pratimo događaje vezane uz životno-ljubavne jade naslovne junakinje.

Karakteristično jednostavnom i djelotvornom režijom i s uobičajenom lakoćom, ali s neuobičajenim nedostatkom truda i volje, Allen ne uspijeva ponuditi ni dovoljno zabave ni dovoljno ozbiljnog uživljavanja u razmišljanja o ustroju svijeta i sudbinama žitelja planeta Zemlja.

Osim što se dva dijela filma ne razlikuju koliko bi vjerojatno trebali - tragičan je vrlo osrednje tragičan, a komičan je tek umjereno šašav, s premalom količinom prvorazrednih štoseva na kakve nas je tvorac naviknuo - te se kao glavni čimbenik razlike pokazuje to što "tragedija" svoje motive razrađuje puno sporije od "komedije" koja lako podnosi brzopoteznost, "Melinda i Melinda" pati od nedostatka vrckacvosti i razvedenosti te se u konačnici doima tek prihvatljivim ostvarenjem nekog Allenovog štovatelja koji se dokopao majstorove nedovršene, odbačene skice i od nje pokušao napraviti woodyallenovski film. (J. H.)