"Biti Draco nije bilo naročito cool. Za mnoge druge učenike bio sam onaj potterovski seronja. Bio sam onaj pizdek na metli", iskreno i neuvijeno piše Tom Felton u svojim memoarima "S druge strane čarobnog štapića – čarolija i kaos odrastanja u ulozi čarobnjaka". Tu je, prvu knjigu glumca koji se proslavio ulogom Draca Malfoya u osam filmova u Harryju Potteru, u hrvatskom prijevodu Ane Briški Đurđevac friško objavila Školska knjiga.
Ponekad se čini kako zvjezdani memoari poput ovog služe tek kako bi zadovoljili našu morbidnu znatiželju o životima slavnih i bogatih, nahranili nas pikanterijama kakve mi smrtnici nikada nećemo doživjeti, a zvijezdama koje ih pišu (ili ih za njih pišu autori iz sjene) revitalizirali ustajale karijere. Međutim, svako toliko dogodi se da pročitamo knjigu kao što je "S druge strane čarobnog štapića", nepretenciozan i samokritičan pogled u jedan sasvim neobičan život.
Tom Felton, žgoljavi engleski klinac iz Surreya koji je odrastao u obitelji punoj ljubavi, ali i sjeni četvorice starije braće i koji nikada do tada nije čitao Harryja Pottera, sa samo dvanaest godina našao se u središtu globalnog fenomena koji je zaludio milijune. Štoviše, slavan je postao po fantastično odigranoj ulozi zlikovca, razmaženog i drskog derišta, najljućeg školskog protivnika hrabrog i plemenitog Harryja Pottera. A neki gledatelji, čak i sasvim odrasli i naoko ozbiljni ljudi, zbog toga će imati problema s razlikovanjem glumca Toma od izmišljenog Draca. "Zašto si takva pizda prema Harryju? Ne moraš biti takav gad prema sirotanu koji je ostao bez roditelja", reći će zbunjenom dječaku bijesno nepoznata žena na američkoj premijeri. Druga će ga pak postarija, pomaknuta žena godinama uhoditi, uvjerena kako su Tom i svi ti mladi glumci zapravo njezina posvojena djeca. I dok je s jedne strane bio svjetska zvijezda koju su proganjali obožavatelji, s druge, u pauzama od snimanja, očajnički je htio biti samo običan tinejdžer koji se, da bi se uklopio u društvo, upuštao i u manguparije poput pušenja trave ili sitnih krađa.
Nalazio se, doduše, priznaje Felton, u drukčijoj poziciji od svojih filmskih kolega Daniela Radcliffea, Emme Watson i Ruperta Grinta, koji su, kao glavni junaci Harry, Hermiona i Ron, gotovo potpuno bili zakinuti za normalno djetinjstvo. Ipak, to jedinstveno dijeljeno iskustvo, sve radosti, ali i traume koje nosi odrastanje pod reflektorima sve njih povezali su do kraja života. Felton je tako podijelio i detalje svog odnosa s Emmom Watson, koja je knjizi napisala i predgovor, priznavši čak i da je među njima procvala neka posebna vrsta ljubavi, možda ne sasvim zaljubljenost, ali sigurno nešto više od samog prijateljstva.
Prisjeća se i trenutaka sa setova, otkriva kako mu je njegov "filmski otac" Jason Isaacs, koji je tumačio Luciusa Malfoya, postao nešto poput zamjenskog oca, ali i da se često, pored glumačkih velikana poput Maggie Smith, Alana Rickmana ili Garyja Oldmana, za koje ima samo riječi hvale, osjećao poput uljeza. No ti dijelovi, a koji bi interesantni mogli biti eventualno onim obožavateljima Harryja Pottera koji žele znati što više zakulisnih informacija, moramo priznati, pomalo su plošni. Njegova prava borba, o kojoj piše ranjivo i bez ikakve zadrške, počinje u trenutku kada slava blijedi, a on se odaje alkoholu, sveudilj se uvjeravajući da, dok se zabavlja, nema problem. S velikom dozom samosvijesti Felton se uhvatio ukoštac i s najbolnijim i najsramotnijim trenucima svog života, psihičkim problemima, intervencijama, boravkom na odvikavanju, ali i suludim bijegom s istog tog odvikavanja, u deliriju, pješice, bez mobitela i novca... I upravo u skromnosti, jednostavnosti i otvorenosti s kojom o tome piše leži Feltonova pripovjedačka snaga.