Kada se MeToo pokret krenuo nezaustavljivo širiti svijetom i internetom, u Francuskoj je doživio hladan prijam – više od stotinu žena, redom javnih figura, potpisalo je 2018. otvoreno pismo u časopisu Le Monde, a u kojem su konstatirale da iza takvih i sličnih pokreta stoje “neprijatelji seksualne slobode, religijski ekstremisti i najgori reakcionari”. Francuska intelektualna elita dugo je vjerovala kako je njihov moral jednostavno drugačiji, a njihova seksualnost oslobođena represije – pa čak i kada je riječ o spolnim odnosima s maloljetnicima. Kako je taj mentalitet utjecao na djecu te iste elite, na vidjelo je počelo izlaziti tek nedavno. A jedna je knjiga, “Familia Grande” autorice Camille Kouchner, upravo objavljena na hrvatskome u izdanju Disputa, potaknula čak i legislativne promjene.
Camille Kouchner, odvjetnica i sveučilišna profesorica socijalnog prava, odrasla je upravo u jednoj takvoj, boemskoj, intelektualnoj obitelji. Njezina majka, Évelyne Pisier, bila je feministkinja i politologinja koja je u mladosti ljubovala s Fidelom Castrom, a majčina sestra, Marie-France Pisier, glumica, redateljica i scenaristica, ljubimica francuskog novog vala. Camillein je otac Bernard Kouchner, političar, bivši ministar i liječnik, utemeljitelj međunarodne humanitarne organizacije Liječnici bez granica. Njezin je očuh, pak, za kojeg se Évelyne preudala nakon propalog braka s Bernardom kojeg kod kuće nikada nije bilo, što zbog posla, što zbog ljubavnica, bio ugledni politolog, političar i autor Olivier Duhamel.
Pripadali su oni “generaciji šezdesetosmaša” ilitiga “soixante-huitards”, izrasloj iz studentskih prosvjeda 1968. godine, a koja je u Francuskoj među ostalim pokrenula kulturnu i, još važnije, seksualnu revoluciju. U konzervativno, religijom obilježeno društvo unijeli su dotad nezamislive pojmove poput razvoda, kontracepcije i izvanbračnih odnosa. Išlo je to i dalje, još jednim otvorenim pismom, također objavljenim u Le Mondeu, no 1977., a u kojem se pozivalo na dekriminalizaciju spolnih odnosa s osobama mlađima od 15 godina, braneći dječje pravo na pristanak. Među zvučnim imenima potpisnika našli su se Jean-Paul Sartre, Simone de Beauvoir te Camillein otac Bernard Kouchner.
“Majka mi je objašnjavala: ‘Razumiješ, ja sam vodila ljubav s dvanaest godina. Vođenje ljubavi je sloboda. A što ti čekaš?”, napisat će godinama kasnije Camille Kouchner koja je u memoarima “Familia Grande” opisala svoje liberalno, neobično i po mnogočemu traumatično odrastanje. Naime, njezin brat blizanac “Victor” (iako je knjigu napisala s njegovim dopuštenjem, promijenila mu je ime kako bi ga zaštitila) u ranim tinejdžerskim godinama bio je žrtva seksualnog zlostavljanja koje je nad njim počinio njihov očuh Olivier Duhamel. Camille i Victor odrastali su bez ikakvih okvira i zabrana, u okružju apsolutne slobode koja je graničila sa zanemarivanjem. Rano djetinjstvo proveli su s dadiljama jer se majci Évelyne gadilo čak i dojiti ih, a kasnije ih je odgajala u duhu ekstremne samostalnosti, potičući ih da sve rade sami – kuhaju, čitaju, izlaze... “Moji je prijatelji obožavaju. ‘Tvoja je majka prekul! Kod tebe imamo pravo reći ono što mislimo. Koja si ti sretnica... Nikad nema naredbi, nikad prijekora”, sjeća se Kouchner, koja je velike traume pretrpjela i nakon samoubojstava svoje bake i djeda, a s kojima se njezina majka odlučila odnositi najprije s hladnom ravnodušnošću, a zatim ovisnošću o alkoholu.
Kada je u njihovu obitelj osamdesetih godina ušao očuh Duhamel, naočigled nježna, očinska figura koja je zamijenila odsutnog oca u životima Camille i Victora, započela su i raskalašena ljetovanja na njegovu imanju u Sanary-sur-Meru, prekrasnom mjestu u francuskoj Provansi na obali Sredozemnog mora. “Familia Grande” ili “velika obitelj” bio je pritom Duhamelov naziv za skupinu rođaka i prijatelja te njihove djece, a koji su zajedno provodili ljeta u Sanaryju. Bili su to “sveučilištarci, filozofi, sociolozi, profesori prava, pravnici, suci, odvjetnici, uskoro ministri”...
“Dobro znam njihovu igru. U Sanaryju se neki roditelji i djeca ljube u usta. Očuh napaljuje žene svojih frendova. Frendovi bare dadilje. Mladi su ponuđeni starijim ženama”, piše Kouchner, prisjećajući se načina na koji joj je očuh namignuo kada ga je uhvatila kako ispod stola miluje nogu žene svog prijatelja. “Sjećam se majčinih objašnjenja kad sam joj to ispričala. ‘Nema ništa loše u tome, Camilleice. Sve znam. Jebanje je naša sloboda.’” No, pita se Kouchner, “je li i to s mojim bratom dopušteno”?
“Familia Grande” nije šokantna knjiga. Camille Kouchner piše šturo, oštro, a ponekad gotovo lirski. Nema eksplicitnih opisa, senzacionaliziranja, tek prisjećanja na očuhove korake u hodniku i šaptom izrečeno priznanje njezina brata, njegovu molbu za šutnju i njezinu "krivnju koja poput zmije gmiže u njoj i širi svoj otrov u njezinu mozgu i srcu". Na bratovo inzistiranje, majci Évelyne sve su priznali tek 2008. godine. Ona je odlučila ostati uz svog muža, čak optuživši vlastitog sina da ga je zaveo. Tajna se počela širiti “familijom grande”, a teta Marie-France bila je jedna od rijetkih koji su stali na stranu Victora i Camille. Njezini pokušaji da navede sestru da ostavi Duhamela nisu urodili plodom, a Marie-France nedugo je zatim pronađena mrtva, u stolici na dnu svog bazena. Unatoč sumnjivim okolnostima, njena je smrt na koncu proglašena samoubojstvom. A tek kada je Évelyne umrla 2017. godine, Kouchner je uz bratov blagoslov odlučila u javnost izići s ovom pričom, iako je zastara na zločine njihova očuha već nastupila.
Njezina je knjiga, objavljena 2021. godine, uz nešto ranije memoare “Le Consentement” ili “Pristanak” autorice Vanesse Springora, koja je opisala zlostavljanje koje je doživjela od poznatog, nagrađivanog pisca Gabriela Matzneffa, napokon pokrenula promjene u francuskom društvu, ali i zakonodavstvu. Kouchnerini i Springorini memoari započeli su drugačiju revoluciju. Osim što su izazvali neviđen skandal u francuskoj javnosti, u debati se angažirao i predsjednik Emmanuel Macron, izrazivši podršku Kouchner, na društvenim se mrežama pojavio i hashtag #MeTooInceste pod kojim su druge žrtve incesta objavljivale svoja iskustva, a 2021. Francuska je napokon usvojila zakon o dobi pristanka – 15 godina. Olivier Duhamel priznao je zlostavljanje svog posinka, podnio ostavku na mjesto predsjednika Nacionalne zaklade za političke znanosti i povukao se iz javnosti, ali za svoje postupke nikada neće biti osuđen.