U šezdeset šest godina postojanja, jedini profesionalni hrvatski folklorni ansambl Lado imao je samo četiri umjetnička voditelja. Četvrti, Ivan Ivančan se nedjeljnim koncertom u zagrebačkom HNK oprašta od ansambla u kojem je proveo četrdeset godina.
Vi ste 24 godine umjetnički voditelj Lada baš kao i Zvonimir Ljevaković?
Ljevaković je odlaskom iz Lada također otišao u mirovinu. Moj otac Ivan bio je jedan od rijetkih koji ovdje nije dočekao mirovinu i jedini koji je obnašao dvije dužnosti istovremeno. Bio je i ravnatelj i umjetnički ravnatelj, što je bilo strahovito teško. Sam je inicirao da se te funkcije odijele, jer u vrijeme kada je bio i ravnatelj ansambla, za umjetnost nije imao previše vremena. Ljevaković i ja odnijeli smo 48 godina od 66 koliko ansambl postoji, iako mi ni u primisli nije da se uspoređujem s Ljevakovićem čijoj se sjeni kao i onoj očevoj duboko klanjam. To su ljudi kojima Lado ni ovo društvo nisu odali priznanje kakvo su zaslužili. Ljevaković je izmislio zagrebačku školu scenske primjene folklora iako je bio izložen golemim pritiscima i politike i umjetnosti. Pod paskom Ane Maletić, također genijalke, htjelo se da Lado postane nacionalni folklorni balet i da stupanj stilizacije bude neusporedivo veći nego što je to Ljevaković zamišljao.
Po uzoru na sovjetsku školu Mojsejeva?
Da. Ne mogu se načuditi kako je Ljevaković uspio dobiti taj dvoboj, a bio je izvanpartijski čovjek. Progurao je ideju da Lado u scenskoj prezentaciji folklora u svakom segmentu bude što bliži izvornom i autentičnom. Poslije je to preuzeo i moj otac koji je u počecima isto pokušavao sa stilizacijama. Stvorio je Molvarske svate, koreografiju od četrdeset minuta. Imala je plesova koje su izvodili baletni plesači, a narodni orkestar bio je pojačan simfonijskim glazbenicima. No, odustao je od toga i vratio se na Ljevakovićev put. Kao pionir hrvatske etnokoreologije digao ju je na visoki nivo, no žao mi je da je otac kratko razdoblje proveo u Ladu.
Njegov odlazak iz Lada nije bio ugodan?
Otišao je iz Lada razočaran. To je bilo u eri najžešćeg samoupravljanja. Ladom su upravljali radničko vijeće i zbor radnika. Otac je preuzeo Lado u teškom momentu. Odlaskom Ljevakovića, u Ladu se čeljad raspustila. Otac je ljudima morao otvoriti oči, što je nailazilo na velike otpore. U strašnim je uvjetima otac uspio napraviti nekoliko lijepih programa i koreografija, ali mogao je dati puno značajniji pečat Ladu. Ja sada polako odlazim iz Lada uz počast ansambla i publike, a velikani kao Ljevaković i moj otac otišli su podvijena repa. To je neoprostivo. Otac je imao doživotnu traumu prema Ladu, iako je i tako ranjen dolazio na koncerte Lada i uživao u njima.
Koliko vam je on bio teret u umjetničkom djelovanju?
U početku jako veliki. U Lado sam došao u vrijeme krize muških plesača. Imali smo čak i plesača koji nije imao sluha, a to je jedinstven slučaj u povijesti Lada. Nije mi tada bilo na kraj pameti da bih se bavio folklorom. Nakon što sam tri godine bio u Ladu, nešto mi je puknulo pred očima. Otvorio mi se svijet, ta glazbeno-plesna tradicija hrvatskog seljaka umjetnika koja nema sličnog primjera u svijetu. Kada čovjek shvati da je dr. Vinko Žganec zapisao četiri tisuće napjeva samo u Međimurju, to ga obori s nogu. Ili da otok Korčula ima tri potpuno različita plesna oblika!? A gdje su nijemi plesovi koji se plešu uz ojkanje. Tu sam se potpuno inficirao. Nakon deset godina plesanja ponudili su mi da budem asistent tadašnjeg umjetničkog voditelja Hanibala Dundovića. Nakon njegova odlaska u mirovnu postao sam voditelj.
Koju ste točku najradije plesali?
U bivšoj smo državi plesali i dio jugoslavenskog repertoara. Tu je bilo prekrasnih točaka. Mi muški voljeli smo makedonske neparne ritmove, pa i predivnu osogovku u bijelim nošnjama. Imao sam veliku sreću da plešem osogovku i bubnjam u tapan. Od hrvatskih plesova volio sam plesati vrličko kolo, jednu od najtežih koreografija uopće. Bilo mi je neusporedivo teže plesati u dvorani u trenirci. Kada bih obukao sedam kilograma tešku nošnju, bio sam kao ptica. Nošnja mi je bila kao čarobno odijelo koje daje nadnaravnu snagu. Odmah sam se transformirao u Vrličanina. Rado sam bio i kolovođa u ličkom kolu.
I majka se bavila folklorom?
Kao i cijela obitelj. Na mog oca je utjecao njegov otac, Andrija, profesor prirodnih znanosti koji je skupljao poslovice, narodne priče, recepte. Fascinirala ga je tradicijska kultura zbog utjecaja njegove majke, tatine bake Eve koja bila jako pobožna i pamtila je stare narodne pjesme. Kada smo otac i ja išli po terenu po Podravini, nigdje više nismo na njih naišli. Pjesme kao što su Preko Drave grmljavica ili Oj sončece, sončece koje je otac stavio u Podravske svate sačuvane su zahvaljujući prabaki. S njima smo obišli cijeli svijet, ali smo ih izveli i u Molvama odakle su Ivančani, samo par stotina metara od groba prabake. Majka i otac upoznali su se 1945. u OKUD-u Joža Vlahović. Mama je imala četrnaest i pol godina. Svirala je violinu na Konzervatoriju.
Bila je iz Zagreba?
Bila je fetiva Splićanka. Njen otac Jakov bio je praški student kao u “Velom mistu”. Imao je zubarsku ordinaciju na rivi i jazz orkestar. Došli su za rata u Zagreb. Mama je sa sestrom došla u Vlahović i upoznala mog oca. Završila je i prvu školu za vođenje folklornih društava. Toga se nedavno prisjetio i Branko Šegović, koreografska legenda, koji ima devedeset tri godine, a nedavno nam je postavio dubrovačku kontradancu.Mogli ste završiti i u rocku?Imali smo bend još u osnovnoj školi. U gimnaziji smo s gitarama išli u školu. Tu je bio Davor Rodik, izvanredan gitarist koji je svirao u Plavoj travi zaborava i s Majkama, Dragan Svečnjak iz Kontrole leta, Saša Carević koji je svirao u Hobu Mata Došena, Boris Trubić koji je osim u Hobu svirao i u Ritmo locu i Latinu. Spomenimo i Johnnyja Štulića koji je isto bio drag momak. U ono vrijeme gitara mu baš i nije išla, ali je imao jaku volju. Čudio sam se koliko je kasnije uspio njom ovladati. Tada je stalno pisao stihove. Klupe u gornjogradskoj Šestoj gimnaziji bile su pune njegovih stihova. Rekao nam je da će objaviti dvostruki album s dvadeset i nešto godina, a mi smo se srušili od smijeha. No, tako je bilo.
Kakvog nasljednika očekujete?
Mislim da se treba držati Ljevakovića i Ivančana kao pijan plota, ali se mora raširiti za suradnju kao i ja. Prije petnaest godina inicirao sam suradnju s Boxerom koji je uz našeg Borisa Harfmana napravio sjajan projekt Lado elektro. Sada će ići i nastavak, a mentor će biti Staša Zurovac. Bio sam oduševljen i Elvisom Stanićem i njegovom suradnjom s Putokazima pa sam mu ponudio sličan projekt s Ladom. Nadam se da će to ići, iako smo sa Silvijem Glojnarićem radili Jazzlando. Želio bih da nasljednik ima još veću širinu od mene. Ja sam zadojen folklorom, ali nisam fahidiot. Doma slušam klasiku, ali i najjači rock poput Led Zeppelina i Deep Purplea do laganog jazza. Nadam se da će doći čovjek još modernijih pogleda od mene. Mi smo Ladu sluge, služimo Ladu, a Lado ne služi tome da hrani naša ega. U svom sam se poslu namjerno odmaknuo od prevelikog koreografiranja jer sam smatrao da ću tako imati bolju vizuru onoga što drugi ljudi rade. Sada mi je možda i malo krivo, iako sam napravio Međimurje Med Murom i Dravom na koje sam ponosan, na što su me natjerali bandisti. Radio sam na osamostaljenju dijelova Lada kao što su Vokalisti Lada ili nove Ladarice. Lado si ne može dopustiti da izvodi kvalitetnu novokomponiranu narodnu glazbu, a Ladarice su to mogle. Sjetimo se “Gruntovčana”. Moj stric Dubravko je autor teksta, a Cvitković prekrasne glazbe za skladbu Poleg vode Drave. Tu je i naš orkestar koji je na nastupima čamio sa strane. Sretan sam što sam za šefa orkestra imao genijalnog Gorana Kačurova kojemu sam rekao, Bagi, sazrelo je vrijeme da radite samostalni repertoar.
Lado je postao i vrhunski ansambl duhovne glazbe?
S tim se počelo za vrijeme maestra Pogrmilovića i Dundovića. Kasnije sam to razvio koliko je išlo. Sada imamo više od 250 božićnih napjeva na repertoaru. Od većih djela tu su Stipišićeve obrade četrdesetak božićnih napjeva I rič se Bogom učini i Kalvarija. Pa O vreme prelubleno Marijana Makara ili Telo Kristuševo, Narodil se mladi kralj i Na gori Kalvariovi Tomice Uhlika. Ne smijemo zaboraviti Dinka Fija kojeg je u Lado doveo moj otac jer je shvatio da ansambl mora imati čovjeka koji će skrbiti za vokalni repertoar. Anđela Potočnik i Ana Kelin su odmah shvatile o čemu se tu radi, iako je nekim samoupravljačima to bila tlaka. Tu je i Dražen Kurilovčan, pjevač, plesač, orguljaš, obrađivač, dirigent...
Koji još nema svoju ploču?
Trebao bi imati kao i Mladen Januš Žuga koji je dugo u mirovini. Tu je i izvanzemaljac, etnomuzikolog Joško Ćaleta. Zahvalan sam i maestru Kranjčeviću koji je imao hrabrosti folklorni ansambl dovesti na 34. Varaždinske barokne večeri. Lado je pjevajući zapise iz baroka osvojio i nagradu Ivan Lukačić za najviši izvodilački domet. Deset godina kasnije opet smo dobili Lukačića.
Spominjete Dalmaciju, Podravinu, Međimurje. Slavoniju smo rjeđe spominjali?
Slavonija je bogat kraj, ali najmanje zastupljen u medijima i prezentaciji iako smo uvijek imali točaka iz Slavonije i Baranje.
Imate i odličnu novu koreografsku točku iz Baranje?
Da, pogotovo gledajući kroz prizmu da ju se sačinio naš etnolog i sjajan pjevač Krunoslav Šokac. Dug prema Šokadiji (tatina mama bila je čista Šokica) odradio sam i kroz program Šokački sastanak nazvan prema djelu Bože Potočnika.
Koja područja Lado treba pokriti novim koreografijama?
Tek smo nedavno pokrpali rupu s Bilogorom, s Korduna i Gorskog kotara. I Zagorje je imalo samo Zagorske drmešare mog oca, a sada imamo Jurjaše Ivice Ivankovića, autora sjajnih koreografija. Rado bih imao nešto iz Poljica, ali i iz Cetinske krajine koja ima jedinstveno sinjsko kolo. Pokrili smo Ravne kotare, no to iziskuje golema sredstva, ne zbog koreografa koji nam prava daju za male novce, nego zbog nošnji, pogotovo dinarskog područja. Ravne kotare radimo pet godina. To je ručni rad. Suvremeni original.
Hoćete li sada imati vremena za literarni opus strica Dubravka Ivančana?
Sigurno. Jedno sam vrijeme živio s njim kod bake. Sredio sam stričevu kompletnu haiku ostavštinu na dvije tisuće kartica. Želja mi je da se objavi izbor neobjavljenih ljubavnih pjesama kojih ima 150, ali i izbor iz cjelokupne njegove poezije. I moj otac je napisao dvadesetak knjiga o plesnom folkloru i sačinio 113 popisanih koreografija. Učenici su mu bili Vido Bagur, Miro Šilić, Ajša Ruždija i moj mlađi brat, također autor sjajnih koreografija.•