Dubrovkinja Mihaela Rašica u djetinjstvu se nije kretala u okolini u kojoj je slikarstvo ''najnormalniji'' odabir karijere. Njezini roditelji nisu iz umjetničkih struka, a nisu bili ni roditelji njezinih bližih prijatelja, tako da se na likovnu umjetnost gledalo kao na neki oblik lijepe, ali neozbiljne aktivnosti. Danas je situacija malo drugačija. Mihaela Rašica diplomirala je na ALU u Zagrebi i u godini u kojoj je stekla umjetničko zvanje, kao najmlađa slikarica do kraja siječnja izlaže u zagrebačkom HDLU u sklopu sedmog Bijenala slikarstva, uz još pedesetak slikara svih generacija među kojima su i velikani poput Zlatka Kesera i Mire Vuce.
– Meni je to sve skupa potpuno novo, čudno je i ujedno jako lijepo. Naime, kada sam tek upisala Akademiju, gledala sam na sve ove umjetnike i na ovaj galerijski prostor kao na nešto veliko i nedostižno. Bilo mi je smiješno vidjeti svoje ime i svoju sliku u edukativnoj knjižici o Bijenalu za djecu kao primjer na kojem djeca gledaju, uče i nešto traže po mojoj slici. Neobično jer kao da su dosada moje slike bile nešto što stoji u kutu moje radne sobe, a sada su postale dio zajednice – govori Mihaela Rašica pa objašnjava što je na Bijenalu izložila:
– Izabrane su dvije slike iz ciklusa "Gozba!" s kojim sam ove godine i diplomirala na Nastavničkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti. Ideja iza "Gozbe!" je 'tihi život stvari' što je neka sintagma kojom sam katkad sažeto pokušavala objasniti o čemu se tu radi. Dakle, riječ je o pokušaju duhovne preobrazbe stvari; točnije pogledom umjetnika određeni se predmet ili pojave izuzimaju iz naučenog okruženja i tim novim pogledom oni se preobražavaju. Ja stoga često slikam jednostavne motive i predmete, ali na njih bacam neobično osvjetljenje, dodajem im neki element koji izaziva začudnost ili usuglasim paletu i dinamiku kako bi na neki način ti motivi iskočili iz svoje "običnosti" i iz situacije u kojoj smo ih navikli gledati ili doživljavati. Na diplomskoj izložbi sam uz slike izlagala i kratke zapise koji ih prate pa je tako primjerice uz sliku "Kineska vaza" izloženu i na Bijenalu, stajala moja rečenica: "A u danima djetinjstva, predmeti su govorili živo i glasno."
Što se tiče njezinih slikarskih početaka, ne sjeća se činjenice tipa što je prvo nacrtala, a tek se u osnovnoj školi, dakle dosta kasno, susrela s temperama koje su momentalno nadvladale olovke i drvene bojice s kojima je dotad radila.
– Moj prvi susret s osobom koja je po zvanju slikar bio je susret s Josipom Pinom Trostmannom kod kojega sam s još nekoliko srednjoškolaca vikendom odlazila crtati i slikati po promatranju, listati monografije Bonnarda, Vuillarda, Matissea, Dulčića... On je definitivno bio prvi koji je utjecao na mene i naučio me mnoga znanja. Možda sam se negdje u podsvijesti uvijek i nadala da ću postati slikaricom, ali tek u tom ateljeu naučila sam što to zapravo znači – kazala je Rašica pa nastavila o svojim uzorima:
– Kod Trostmanna smo učili o Degasu i Vuillardu kao dobrim crtačima, a u boji, zaigranosti, hrabrosti ili, kako je profesor govorio, ''ludosti'', divili smo se Matisseu i Bonnardu. I dalje ih sve volim, ali ukus se prirodno i linearno razvio do stvari koje su malo više divlje, do ekspresionista Noldea, Kirchnera, Jamesa Ensora i Paule Modersohn Becker, a katkad učim i od art bruta, marginalne i dječje umjetnosti.
Što se tiče života od slikarstva u Hrvatskoj, kaže, možda bi se i moglo, ali sa stalnom adresom u Hrvatskoj, a ostvarenim kontaktima u inozemstvu. Za sada se planira prijavljivati na rezidencije i steći iskustva u inozemstvu pa će, kaže, tada biti pametnija pri donošenju životnih odluka o daljnjoj karijeri, iako nije joj odbojna ideja ostanka u domovini.
– Privatno do sada nisam puno putovala, a zbog COVID-a sam polovično odradila i svoju studentsku razmjenu u Španjolskoj. O inozemnoj sceni imam samo informacije koje sam dobila od kolega i od profesora, a koje su opet djelomično podložne i subjektivnim doživljajima. Koji je grad centar umjetnosti i što je nekom umjetniku najbolja platforma za razvijanje, ne mora za svakoga biti nužno ista kategorija. Nekome treba tišina, nekome buka, nekome planina, nekome more. Kamo ću ja, ne znam. Zasad mi je dobro na relaciji Zagreb – Dubrovnik – smije se mlada slikarica.
Za nju je dodaje ALU Zagreb bilo najbolje mjesto za osobni umjetnički razvitak. Hrvatska ima povijest sjajnih umjetnika, a profesori na ALU, barem oni s kojima se ona susretala, nastavljaju podučavati na tim temeljima.
– Na Akademiji se osjeća težina onih koji su tu bili prije nas; za mene su to bili Tartaglia, Dulčić i Seder od slikara, a Branko Ružić, Ksenija Kantoci i Kožarić od kipara. Naša mi je akademija programom bila bolja od one s kojom sam se susrela na Erasmusu u Španjolskoj, premda nema možda bolje prostorije i alate. Mislim da je dragocjeno što zagrebačka ALU u prve dvije godine studija još uvijek njeguje klasične temelje umjetničkog obrazovanja kao što su akt, slikanje i modeliranje po promatranju modela, jer uz pomoć tih temelja učimo o likovnosti i njezinim mogućnostima, a to znanje poslije ostaje bez obzira na to koliko će naš izričaj naposljetku ostati ''tradicionalan''. Sigurno ima stvari koje bi mogle biti bolje i treba stremiti tome da se ostvare, ali u međuvremenu treba uzeti u ruke ono što je na raspolaganju i raditi – kazala je pa dodala da razvoj AI ni na koji način ne ugrožava tradicionalno slikarstvo jer, kaže:
– Bit umjetnosti nije sadržana u finalnom produktu, nego u čovjekovoj mogućnosti da stvara. To je i odgovor na vječiti prigovor umjetničkim djelima tipa "pa to bih i ja mogao napraviti". Možda bi i zato umjetnost i jest živa. AI to ne može napraviti, AI može samo pametno reproducirati ono što je čovjek već napravio, ona preslaguje i replicira, ali ne stvara, i nikad neće.
Ipak, da razvoj tehnologije ode toliko daleko da joj u bliskoj budućnosti omogući da vremenskim strojem otputuje u prošlost i ode na ručak s bilo kime tko je nekoć živio, bio bi to, kaže:
– Britanski slikar i pjesnik William Blake pa da mi ispriča sve o svojim vizijama i snovima.