Mile Kekin, osoba kraja godine: jedna kava mijenja sve, ili ipak ne?

Ako bi trebalo "isprintati" neke referentne točke koje su odredile domaću medijsku scenu s najviše klikova povezanu s glazbom u 2024., opet bismo mogli završiti s malo glazbe, a puno okolnih, sekundarnih parafernalija. Poput onih nekadašnjih izbora "osobe godine", pobjedu odnose oni koji su, svojom voljom ili voljom medijskog trošenja, iskakali iz paštete iz koje ih je izvukla domaća sklonost velikim vijestima i skandalima.

Možete pošteno raditi odličnu glazbu cijele godine, ali masovnu publiku uvijek više zanimaju rubni efekti odjeka u medijima, a ne onaj osnovni posao (glazba) kojom se netko bavi kao da sutra neće doći. U tom slučaju ovom prilikom mogli bismo se sasvim lagano odlučiti za kvartet događaja i likova koji je dominirao medijima i medijski opet "pregazio" sve ovo vrijedno o čemu pišemo u glazbi tijekom godine i na aktualnim izborima najboljih albuma, glazbenika i ostalog, i pokazao da najširu javnost ipak najviše zanimaju skandali i "velike" vijesti.

U tom smislu povratak Thompsona i Bijelog dugmeta otvorio je stari procjep u kojem su potezi s pozdravom ZDS ili videoprojekcijama crvene petokrake bili najglasniji suprotstavljeni ideološki pojmovi – dakako, potekli iz prošlog stoljeća jer domaća masovna scena više voli prošlost nego sadašnjost ili budućnost – a pridružio im se i Laibach koji je, izazvan možda upravo tim pričama o Dugmetu, 50 godina nakon nastanka pjesme, odlučio obraditi prvi singl Dugmeta "Top" u prepjevu "S topom te bom ciljal moja mala".

No godišnju pobjedu odnosi Baby Lasagna, koji se odličnim plasmanom na Eurosongu nametnuo kao neko novo lice, za kratkotrajni odmor nacije od svih ovih "starih lica", ali stvarno je kratko trajalo. Krajem godine ni Mile Kekin nije se uspio izvući iz klopke koju su mu postavili, pa je usprkos sveopćoj šutnji i domaća glazba odigrala neku sitnu ulogu u političkim prepucavanjima oko predsjedničkih izbora, na kojima je kandidat upravo njegova supruga Ivana. Kao za vraga, prije nekoliko mjeseci u emisiji "Kod nas doma" u kojoj sam gostovao s Krešimirom Macanom spomenuo sam da je kontra svih domaćih glazbenika koji uporno šute o izborima jedino sigurno da će Mile Kekin podržati svoju suprugu Ivanu. Bila je to fora, ali pokazala se istinitom.

Kekin je stoga idealan kandidat za osobu s kraja godine, ili čak kraja povijesti, jer očito sve ide kvragu. Mnogi su zlurado pomislili "jedna kava mijenja sve", ali možda ipak ne. U zemlji u kojoj mnogi imaju imovinu na moru, u dolinama, po brdima i račune po bankama i na Djevičanskim otocima, problem je nekima postala (ne prevelika) kuća Kekina jer valjda nije normalno da uspješni rock glazbenik i doktorica znanosti imaju kuću?

Ujedno je tim medijskim operacijama potpuno maknuta iz vidokruga javnosti nedavna priča o drugim kućama i stanovima predsjedničkih kandidata i vezama političara i "kontroverznih poduzetnika" poput afere Mali. Jer, ono što smiju "mali" ne smiju i "veliki", čak i kad je sve prijavljeno u imovinskim karticama, a dokumenti pokazuju da nema mrlje na računima i u javnim natječajima.

Nije to samo kod nas, ljudi vole da su njihovi heroji siromašni, a biti bogat nekima je problem i u svijetu, pa se i Bruce Springsteen nedavno morao opravdavati jer je milijarder (znači, 999 milijuna dolara plus nešto sitno), pa je objašnjavao da je The Forbes pogrešno zbrojio njegove prihode. Ali za čovjeka poput Kekina, čiji bivši bend Hladno pivo čvrsto drži drugo mjesto po prodaji ulaznica na nekom samostalnom domaćem koncertu (22 tisuće prodanih ulaznica na Jarunu 2009.), a emitiranje njegovih pjesama toliko je da se čak i Arsen Dedić prije petnaestak godina čudio kako to da Kekin zarađuje više od njega, nije čudno da ima kuću s okućnicom. I nedavna oproštajna turneja Piva bila je rasprodana, dok je sam nedavno završio uspješnu solo turneju u punoj Tvornici. No nije to problem, znaju to i djeca, iako je nekima čudno da ima kuću i "parking".

Upravo zbog parkinga Mile Kekin preselio se svojevremeno iz najužeg centra grada u malo širi centar jer više nije mogao podnijeti da mu prigovaraju zbog tog faking parkinga (na otvorenom). A to što svi vaši ostali heroji imaju velike garaže u novogradnjama po centru, ništa vam ne znači? I Nikica Jelavić mu je očito zahvalan što mu je platio parking kod Britanca jer to je najveći problem u centru grada kad dođeš na kavu, Kekin zna kakav, a sad sam siguran da zna i Jelavić.

Ali budući da sam često pio kavu s Kekinom baš oko Britanca jer smo susjedi – a on je i jedan od najtalentiranijih i najznačajnijih rock autora koji se kod nas pojavio u posljednjih 40 godina – i bez spominjanja talenta ili uspjeha svakom razumnom teško padaju ova negativna ogovaranja i podmetanja. A baš sam dan-dva prije ovog skandala koji je iznenada buknuo slučajno sreo Kekina kao sasvim normalnog čovjeka kako se, natovaren vrećicama u obje ruke (pješke naravno), spušta s Dolca i ide doma kuhati, kao i ja pola sata poslije.

Ili, kad ga sretnem kako šeće psa po kvartu, pomislim "pa i on je sasvim normalan čovjek, a ne (samo) rock zvijezda". Iliti, rock zvijezda ljudskog lika i djela, ali i njemu su počeli "pakirati". Zašto "naši Springsteeni" ne bi smjeli imati kuće, vikendice, parkinge i što im već treba, odlučite sami.