Mile Kekin zvuči kao Hladno pivo s golgeterima koji zabijaju već na početku utakmice

Od početnih taktova prve pjesme „Što će reći ljudi“ situacija je jasna; za razliku od kontemplativnih albuma kakav je bio „Kuća bez krova“, kojim je Kekin istraživao drugačije mogućnosti svoga rada, „Nježno đonom“ zvuči daleko izravnije, skoro kao Hladno pivo u napadu i s golgeterima koji zabijaju već na početku utakmice. Nakon dvanaest pjesama, na kraju utakmice situacija je jasna – pobjeda na domaćem terenu. „Nježno đonom“ ploča je koja vam poput ljekovitog napitka otkriva i objašnjava gdje se nalazimo, s čime se susrećemo, koji su nam problemi, a gdje su rješenja.

Ako postoje supergrupe, onda postoje i superdueti. Jedan od njih je Baba Yaga, suradnja Jadranke Yaye Ivaniš iz Jinxa i Saše Antića iz TBF-a. Producent i koautor glazbe s Antićem Marco Grabber jednako je važan dio trojstva koje je tri godine pripremalo album i upravo je njegova paleta aranžmansko-producentskih zahvata dala dodatni zamah ionako odličnim pjesmama. Kao i gostujući glazbenici, a njih je puno

Ivana Picek već je desetak godina aktivna kao ambiciozna glazbenica čiji je prošli album „Časna lubanjska“ bio prijeloman autorski rad. Novi „E. I.“ (Evgenia Institute), artistički je otklon u sasvim različitom smjeru gdje se susreću teme robotike, buduće promjene ljudske svijesti i umjetne inteligencije, a futurizam zamjenjuje raniju uglavljenost u freak-folk zemaljske motive prvih albuma „Ludo djevojče“ i „Oči ti bježe!“.

Nakon Bebe na vole, „Ode dite“ Adama Semijalca nalazi ga na zadatku snimanja vlastitih novih pjesama koje zvuče arhaično i oporo kao folklorna baština, s dotokom tema o smrti, ratu, radu i teškom životu. Toj ideji smrti kao umjetnosti Semijalac je pristupio poput Nicka Cavea ili Ivana Gorana Kovačića, nanijevši nove slojeve boli naizgled tradicijskoj glazbi sa žičanim instrumentima, glasom i dvije prijateljice na vokalima. 

Master Blaster“ je još jedna majstorska ploča Detoura koja povezuje pop-rafinman Nenada Borgudana, pouzdanog autora s dugim popisom „pametnih“ hitova, i nostalgiju pedesetih i šezdesetih sa suvremenim zvukom, zaraznim melodijama i usput kroz tekstove priča o društvu u kojem živimo, intimnim odnosima koje imamo i daje finu kritiku svakidašnjice izgubljene u banalnostima i površnosti.

Producent i autor projekta Vedran Peternel dvostrukim vinilnim albumom „Zvučni zid“ donosi drugi dio priče objedinjavanja alternativnih imena pod isto izdanje, kako bi se lakše predstavila ne samo ciljanoj publici nego i onima koji ne znaju za njih, a i medijima. Slično kao što je napravila i lanjska kompilacija „Zagreb Calling“. Najvažniji cilj stoga je da što više ljudi čuje ovaj delikatan program novije hrvatske glazbe

Umješnost i prirodnost kojom je Ergotić istočio nove pjesme čine album artikuliranim kantautorskim pogotkom u koji se uklapa i Mary May na vokalima u “Likovi bez lica”, a domaća scena dobiva još jednog protagonista zahtjevnog, ali vrlo privlačnog i u svijetu razgranatog indie-folka. “San na uzici” zapravo je suprotan nazivu, sanjiv psihodelični folk noire pušten s uzice bez prijašnje bendovske priče.

Zoran Majstorović i Dunja Knebl drukčijim su čitanjima otvorili novi prostor za ono što se kod nas zove etnoscena. Majstorović je postavio prekrasnu zvučnu sliku, a svirajući mnoge instrumente, pjesme je odveo u prostranstva zvuka koja i domaćem i stranom uhu mogu djelovati jednako zanimljivo. Dunja Knebl je, pak, otpjevala teme i uklopila ih u nekoliko desetljeća svojih istraživanja narodne pjesmarice.

„Jezero“ je sasvim drugačiji album od prethodnog „Sloboda“ iz 2018., graciozna ploča koja je nedavno objavljena i na vinilu, na kojoj se Romić od proširenog benda vratila intimnijoj, često i solističkoj svirci uz pomoć ključne suradnice Jelene Galić na kontrabasu, mandolini i glockenspielu, producenta Silvija Bočića, Lea Beslaća, Bruna Vorbergera i Tomija Novaka, te snimila jedan od najboljih domaćih albuma ove godine.