Pitanje života i smrti

Džafer je u brčanskoj štampariji dao izraditi osmrtnicu i kasno navečer, kad se grad smirio, odlučio je polijepiti obavijest o vlastitoj smrti. Išao je prije toga k majstoru grafičaru, koji mu je izvan radnog vremena, u dva-tri dana, složio u olovnom slogu tekst i postavio na sredini osmrtnice njegovu fotografiju.

– Koliko sam dužan za ovo? – pitao ga je kad mu je grafičar iz željeznog plavog ormara u garderobi izvadio snop otisnutih osmrtnica.

– Kako bih ti to naplatio? Znam ti i roditelje – odgovorio mu je ozbiljno, iako Džaferu nije bilo jasno u kakvoj je to vezi s njegovim roditeljima. Muškarac, onizak i snažan, jakih jagodičnih kostiju, upirao je jedan dlan u drugi dok mu se stezala vilica na licu, ali bio je to nekontroliran tik i nije se doticao njihova razgovora.

– Možeš me, ako želiš, naći u klubu, tamo idem gledati kako igraju šah. Više ne sjedam za stol, samo promatram, jer radije u knjigama potražim neku šahovsku partiju Laskera, Fischera, Aljehina, Spaskog, Korčnoja. Dođi, možda ti to pomogne? – nabrajao je grafičar sugestivno i uzbuđeno u znojnoj garderobi. Zašto bi mu to pomoglo i kakva bi mu to trebala pomoć, pitao se Džafer, ali nije ništa provjeravao. Zahvalio je i napustio zgradu, dvorište i dospio u grad. Domišljao se gdje bi sve trebalo postaviti osmrtnice, koja su to važna mjesta u njegovu životu i tko bi trebao saznati o njegovu odlasku s ovog svijeta. Držao ih je u ruci, vidio da ih ima više nego što mu treba, ali nije odustao, valjda će za svaku naći mjesto i postaviti je onako kako to priliči. Prvu je zakucao na ulazu zgrade i zatim zalijepio na vrata stana u kojem je živio od rođenja. Naslijedio ga je, s bratom se dogovorio o podjeli onoga što je ostalo iza roditelja, a sa sestrom se oko istoga posvađao. Odmiče se sad nekoliko koraka od zgrade i čita, provjerava je li osmrtnicu namjestio ravno, stoji li kako treba, je li na dobroj visini, na udaljenosti pogodnoj da je može vidjeti i pročitati komšiluk. Poslije će mu biti žao što svoje nije poštedio takve vijesti, ali očito tada još nije bilo vrijeme da se brine o njima.

Mislio je da bi osmrtnica trebala pratiti njegov životni put, da će tako lakše za nju naći odgovarajuće mjesto i ljude koji bi je trebali pročitati. Osvanula je zalijepljena na vratima osnovne škole, a on je s buntom preostalih produžio dalje. Isto je učinio na zidu škole učenika u privredi, živo je pamtio upis, kako je stigao do ulaznih vrata, prošao kroz zeleni park i pokraj spomenika palim borcima u NOR-u. Što je mogao drugo nego biti zadovoljan kad je postavio obavijest o vlastitoj smrti na porti tvornice ulja Bimal, gdje je radio tolike godine. Pokušao je zamisliti lica radnika iz njegove brigade, poslovođino lice i lica žena iz kancelarije.

– Sad ćemo vidjeti – govorio je dok je stiskao pribadače na rubove osmrtnice – sad ćemo vidjeti – stenjao je, ali bi do njegova uha i pameti dolazio odjek vlastita glasa bez stvarnog značenja: Tko smo to mi i što ćemo vidjeti?

Potražio je zgodno mjesto na željeznoj kapiji pijace, a nakon toga uputio se do općine, njegova je osmrtnica sada stajala i na lijevoj strani nove pošte, mogla se pročitati tužna vijest, preko puta, na obavijesnoj ploči vatrogasnog doma. Prevrtao je u rukama preostale osmrtnice, htio ih se riješiti da ih ne mora vraćati u stan. Ništa nije htio ostaviti za sutra, prepustiti slučaju. Lijepio ih je na mjestima gdje se šišao, pio bozu, jeo ćevape, igrao činkvinu.

– Pridruži se onoj trojici, tamo – uputio ga je konobar zadužen za igru i za goste. – Poranio si, ništa ne počinje prije osam sati navečer. Ako ti se ne žuri, naruči i sjedi s njima – zajedno su pogledali trojicu u dimu cigareta, vlastite šutnje i nazdravljanja rakijom. Džaferu se učinilo, dok je sam na pozornici vrtio bubanj s brojevima, da se zatekao u tuđem snu. Bio je među živim ljudima, ali oni su u tišini, muku, u vlastitoj muci čekali i čekali. Zažalio je što je na nekoliko stolova, s crveno-bijelim stolnjacima, ostavio osmrtnicu, jer nije bilo nade da će to netko pročitati. Što je tu je, rekao je pomirljivo i krenuo dalje po gradu.

Postavio je osmrtnicu na rubu velikoga staklenog izloga fotografske radnje, dolazio je u nju rijetko, kad je trebao fotografiju za dokumente, a davno prije bio je tu na zajedničkom obiteljskom snimanju s roditeljima, s bratom i sestrom. Mogao se sjetiti kako su tada bili obučeni, začešljani i kako su sjedili pred fotografom ozbiljni, ukočeni i važni kao na svečanosti. Postavio je jednu osmrtnicu kod mosta, pokraj spomen-ploče ubijenim rodoljubima i nevinim žrtvama 1943. godine.

Nije bio siguran da je sve to bio njegov životni put, možda je zaboravio neko važno mjesto, ali tko bi se svega sjetio u tako nezgodnom trenutku kao što je stavljanje obavijesti o vlastitoj smrti. Uzdao se u usmenu predaju, sasvim sigurno da će oni koji vide i pročitaju što se dogodilo javiti drugima. Znao je da ne može lako ostaviti takvu obavijest u parku, pred muzičkom školom, u mraku gimnastičke dvorane, na vratima bara Europa, na ulaznim vratima prijatelja, djevojaka u koje je bio zaljubljen i ljubio se kad nitko ne vidi. Možda to nisu zahvalna mjesta za ostavljanje vlastite osmrtnice? Nije preskočio ograde nekoliko različitih crkava, džamija, a nitko ga nije ni pitao zašto, kako, otkud?!

Džafer se jutro nakon postavljanja osmrtnica po gradu probudio rano, kao i obično, umio i obrijao, obukao, pozdravio sa ženom, djeca su još spavala i krenuo niz korzo, preko Kolobare, na posao. Prošao je u mislima pokraj svih onih mjesta na kojima se, među drugim obavijestima, ponudama, nalazila i njegova osmrtnica. Vrijeme je moglo biti nepredvidivo, sunčano ili kišovito, moglo je biti bilo koje godišnje doba, događaji iz zemlje i inozemstva na naslovnim stranicama nevjerojatni, ali jedino što je njega držalo, obuzimalo i pratilo bila je vijest o njegovoj smrti. Prolaznici, putnici, namjernici, gosti, seljaci iz okolice, činovnici i radnici, učenici, njihovi učitelji i profesori, njemu poznati i nepoznati svijet, svi su ga mogli vidjeti kako prolazi gradom. Džafer se osjećao drukčije i njegovo lice odavalo je ponos i nevjericu, začuđenost, ali i stanovito razočarenje: hodao je gradom, bio na poslu, vratio se kući, u stan, izišao ponovno do hotela Galeb, prošao pokraj kina Radnik i Oslobođenje, gledao fontanu s djevojčicom i ribom, vodoskok.

Otišao je do tiskare i potražio onoga koji mu je pomogao u njegovu bizarnom naumu, ali su mu rekli da je otišao, „baš je sad otišao", nakrivili bi se, govoreći „baš je sad otišao", na lijevu ili desnu stranu kao da iza njegovih leđa traže ili vide nestalog majstora grafičara. Potražio ga je u šahovskom klubu i jedva da je zaustio pitanje, grafičar je stisnuo dlanove, pognuo glavu i procijedio: „Šuti, pobogu. Gledaj i šuti." Uvrijeđen odmah ga je napustio, čudeći se zašto bi šutio prije negoli je bilo što pitao, rekao. Uvredljiv je bio taj poziv na šutnju u buci kotrljajućih šahovskih figura, glasova pobjednika i ljutnje poraženih.

Naišao je pokraj zgrade na kojoj je pisalo Književni klub Pablo Neruda. Htio je s nekim podijeliti svoje jedinstveno iskustvo života i oglašene smrti, pisci bi mogli to najbolje shvatiti i opisati. Nešto je trebalo ostati upisano u vječnost. Možda njegov prošli život?

– Oni su na putu – rekla mu je žena u plavoj kuti i podsmješljivo se oslonila na metlu. – Ne može to samo tako. Znaš li nekoga od njih? Ako imaš nešto napisano i želiš to ostaviti, ostavi ovdje – izvukla je oveću ladicu, a tamo je već ležala mala gomila papira ispunjenih slovima pisaćih strojeva, kopija plavih od indiga.

Jednako iskušenje mu je bilo, vratio se stotinjak metara, kad se javio na portu gradskog radija. Jedva su ga pustili unutra, nije se mogao sjetiti ni jednog imena novinara.

– Ovdje možeš naručiti i platiti pjesmu za „Pozdrave i želje" – pozvala ga je zainteresirana, vesela djevojka. Rekla mu je da se zove Dragica, da radi honorarno.

– Mislila sam da ću uživo voditi emisije, ali zapalo me ovo – rekla je nimalo nezadovoljno.

– Što te zapalo? Ne razumijem – priupitao je Džafer, a onda se dosjetio, istrčao i ostavio začuđenu djevojku.

I ništa se nije dogodilo, događalo, nitko se nije čudio, nitko se nije oglasio i prepoznao ga, komentirao njegovu smrt i njegovu živost. Ništa. Nikom ništa, mislio je. Počelo ga je mučiti što je zapravo htio s oglašavanjem vlastite smrti. Nikoga nije bilo da mu potvrdi da se ono što je on objavio zbilja i dogodilo. Nije bilo nikoga tko bi imao hrabrosti zovnuti ga, prići i reći mu bilo što. Pozdraviti ga, provjeriti o čemu se radi. Eto kakvi su ljudi! Eto kakav je svijet!

Džafer hoda i hoda, a ne zna ništa o onome što drugi oko njega znaju. Možda sam ja zbilja mrtav, pomisli i potrči. Uhvatila ga je panika: što ako je on doista mrtav i svi su to mirno prihvatili, a samo on to ne zna. Što sad? Kako opstati u vlastitoj smrti? Ogledao se oko sebe, ali nije bilo nikoga tko bi mu dao spasonosan odgovor. Džafer je trčao kao da trči u vlastitu smrt. Kao da ulicom trči sama smrt.