Susret sa skladateljem, aranžerom i glazbenim producentom Branimirom Mihaljevićem uvijek je inspirativan i zanimljiv kako zbog kreativnog posla kojim se bavi tako i zbog velikog broja estradnih zvijezda koje prolaze kroz njegov studio i s kojima godinama surađuje. Međutim, ovoga puta povod za susret nije bilo zvjezdano estradno nebo, nego nebo s velikim slovom „N“. Točnije, kršćansko Nebo. I to ono koje se u Fatimi u Portugalu 1917. otvorilo (od Crkve priznatim) ukazanjem Blažene Djevice Marije pred troje dječice pastira, što je inspiriralo i Mihaljevića da krene u produkciju prvog hrvatskog glazbeno-scenskog djela o Fatimi i fatimskim ukazanjima.
– Pokojni Željko Pavičić 2005. godine dao mi je svoj libreto „Fatimsko proročanstvo“. U njemu je već tada bilo pola tekstova koji se nalaze u sadašnjem finalnom libretu, koji je otprilike stopedeseta verzija radnih libreta – govori nam Branimir Mihaljević, s osmijehom se prisjećajući kako mu je prije 18 godina Željko Pavičić, tutnuvši u ruke spomenuti libreto, kazao: „Osjećam da bi ti to mogao dobro napraviti.“
– Krenuo sam s obradom tih songova koji su bili zamišljeni za manji sastav, u smislu zabavnog mjuzikla koji bi se povremeno izvodio. No vrlo brzo smo Željko, preč. Mijo Gabrić i ja, koji smo jedini išta znali o tome, vidjeli da to može biti nešto mnogo veće, ali da traži više vremena i ispitivanja. Primjerice, bili smo dvaput u Fatimi, pročitao sam mnogo knjiga, dobio mnogo informacija i shvatio što nam sve nedostaje – govori Mihaljević, a na pitanje što je to što je tada nedostajalo, kaže da je to postupno otkrio kroz godine koje su uslijedile.
– U razdoblju do 2021. kontinuirano smo Željko i ja pronalazili ono što bi nam nedostajalo i zajedno smo dolazili do scena i napravili sve što nam je trebalo da dobijemo libreto sa songovima koji će mu dati pravu formu kako bi postao nešto između mjuzikla i opere. Nije to klasični mjuzikl, jer klasični mjuzikl kao odrednicu ima veselje i zabavu, ovo je ozbiljna tematika kojoj smo tako i pristupili. S druge strane, ne može biti operom jer ima govornih dijelova. Ima predivnih opera u kojima uživam, ali neprirodno mi je da netko pjeva „Dođi ovamo“, a drugi mu odgovara „Evo me, sad ću doći“ – objašnjava Mihaljević dodajući kako u njegovu glazbenom djelu ljudi u razgovornoj formi izgovaraju ono što jedan drugome moraju izgovoriti, a onda govor prelazi u glazbu kada se želi poentirati ono što je bitno.
– Veliku ulogu ima oratorijski zbor Cantores santi Marci, koji je svoju ulogu fenomenalno odradio već za postojeću snimku i radujem se suradnji s njima na predstavama. Zbor, na primjer, predstavlja seljake koji imaju jako veliku ulogu, kao i narod, vojsku, sve one koji nam pričaju tu priču na neki drugi način, uz 14 glavnih uloga, koje se još nalaze u samoj predstavi – govori Mihaljević prisjećajući se 2021. kad je Željko Pavičić preminuo od korone, a njegov put do kraja libreta završava Nikša Sviličić, naš proslavljeni pisac.
– Ni jednu riječ nismo mijenjali u songovima, no dramaturgija je zahvaljujući Nikši dobila dodatnu vrijednost u pričama koje se nalaze između pa je sve još bliže ljudima i još zanimljivije ispričano s mnoštvom detalja – kaže on i pojašnjava kako je naziv mjuzikla povezan, zapravo, s trećom fatimskom tajnom, koja je dugo bila skrivena i govori o dolasku dobroga pape.
– Zanimljivo je da je treću fatimsku tajnu čuvao kardinal Franjo Šeper kao prefekt Kongregacije za nauk vjere, koji je krstio mojega oca, koji je rođen u Osijeku. Čak ga i spominjemo pred kraj drugoga čina kada papa Ivan Pavao dolazi vidjelici sestri Luciji. Dakle, to je dvočinka, u prvome činu pričamo o događajima iz Fatime od 13. svibnja do 13. listopada 1917. Od trenutka kada se ukazala Blažena Djevica Marija do trenutka kada je 70.000 ljudi vidjelo poznati „ples sunca“ – kaže Mihaljević naglašavajući važnost da su svi ti događaji zabilježeni i dokumentirani, stoga što se ne radi o vremenu od prije nekoliko tisuća godina, jer je to bilo vrijeme u kojemu su već postojale novine, pa je sve zapisano i dokazivo te sve u cijelosti priznato od Crkve.
– Jeste li konzultirali nekoga iz Crkve u radu? – pitamo ga.
– Imali smo veliku pomoć od liturgičara vlč. Tomislava Hačka koji je svaku riječ blagoslovio jer je libreto u nekoliko navrata bio kod njega pa ga je mogao pomno proučiti. Na primjer, pronašao je nešto kod inauguracije pape Ivana Pavla II. što mu se pripisuje, a da on to nikad nije rekao. Također, mi ne znamo točno što su razgovarali papa i sestra Lucija kad su bili sami u sobi, ali znamo iz Lucijinih knjiga kako je to ona opisala, kao što znamo papine izjave o Gospi i atentatu na njega, kad ga je ona spasila skrenuvši smrtonosni metak – objašnjava Mihaljević kako su rekonstruirali te povijesne razgovore između glavnih aktera.
– Oni su romantizirana rekonstrukcija, ali temeljena na činjeničnim zapisima koji su nam dostupni. Tako da osim evangelizacijskog dijela, postoji onaj dio gdje čovjek stvarno može pogledati u sebe kroz to. Važan je i obrazovni dio, jer će ljudi jako mnogo naučiti ono što nisu znali i povezati činjenice iz važnog razdoblja povijesti. Od Rusije koja se odrekla Isusa Krista, pa ratnih zbivanja ili pape koji preispituje svoju vjeru ili njegovo tumačenje oprosta. Imamo mnogo priča o Drugom svjetskom ratu, a najveći dio prvoga čina smo u 1917. Nakon toga pratimo s. Luciju i njezino otkrivanje treće tajne, kad ona piše pismo u Vatikan i od tada pratimo papu Ivana Pavla II. – kaže on.
POVEZANI ČLANCI:
Drugi čin „Fatimskog proročanstva“ obrađuje upravo papu Ivana Pavla II. Prati se njegova inauguracija, zatim atentat i oprost koji je udijelio atentatoru. Kao i odnos sa s. Lucijom.
– Naravno, tu je borba između dobra i zla kroz dijaloge i songove Gospe i Lucifera, s time da kod nas on nije neki crveni vrag s repom i rogovima, nego je uvijek u ljudskom obliku. Nekad ima lik policajca, nekad generala i razne druge likove, jer zlo dolazi najčešće u ljudskom obliku – kaže Mihaljević, a na pitanje kako su raspodijeljene uloge i tko je tko u mjuziklu kaže da će biti još audicija za neke uloge, jer nisu sve podijeljene.
– Zanimljivo je da su neki operni pjevači, neki su glumci, a neki pop-pjevači. Od glavnih uloga imamo Lucijina oca Antuna Don Santosa koja je bitna uloga jer nam je važan odnos oca i male Lucije, zatim imamo Luciju kao dijete i to je desetogodišnja djevojčica, Gospu Fatimsku snimila je Maja Blagdan nakon dugo vremena što nije pjevala i savršena je u toj ulozi. Odlični Nikola Marjanović snimio je Lucifera, a od mladih ljudi genijalni su Lovro Juraga, Ana Uršula Najev i Benjamin Šuran, svatko na svoj način. Papu je na snimci otpjevao mladi Roko Radovan, prvak HNK koji je izvrstan. Tu je i odrasla Lucija i moglo bi to biti najveće iznenađenje i najveća zvijezda, premda mi je malo nezgodno govoriti o imenima jer nismo potpisali sve ugovore. Od mojih prijatelja tu su Franka i Giuliano, Tvrtko Stipić odličan je u ulozi seljaka, a jednu od seljanki pjeva mlada Jelena Knezović koja pjeva i Ave Mariju koju će izvesti na ovogodišnjem „Božiću u Ciboni“. Tu je i ruski general Bezbogov koji predvodi rusku vojsku u drugoj fatimskoj tajni, zatim atentator na papu Ali Agca, sestra Marija koja je cimerica sestre Lucije te mali vidioci Franjo i Jacinta. Ukupno četrnaest uloga – govori Mihaljević naglašavajući neke detalje poput songa kada sestra Lucija pjeva „Radost mi je ljubit patnju“, a koji je adaptacija zapisa sestre Marije koju je Željko Pavičić pronašao u nekoj knjizi i uobličio je njezine misli u taj song.
– Zadovoljni ste ekipom? – pitamo ga.
– Odlični su! Na snimci je naš vrsni dirigent Pavle Zajcev, redatelj je Robert Bošković, a sve vizuale radio je Ivica Propadalo, uključujući i zaštitni znak koji je malo umjetničko djelo za sebe. Pogledao sam jako mnogo stranih predstava i kada bih morao povući neku glazbenu paralelu, onda je to pričom i emocijom nešto između „Les Miserables (Jadnika)“ i „Jesus Christ superstar“, ali nije rock, nego smo baš klasični, ali u duhu moderne glazbe, koju možemo gledati kao film, jer je radnja atraktivna s velikom dinamikom i priča opsežnu priču na vrlo pristupačan način – objašnjava Mihaljević naglašavajući kako je važno što je radnja stalno popraćena glazbom, u čemu značajnu ulogu ima upravo simfonijski orkestar koji prati „svaku emociju teksta“.
– Prvo sam pisao pjevane songove, a onda glazbu koja dovodi do tih songova. Svaki puta kada netko zapjeva, to je poseban emotivni trenutak jer su vas tekst i glazbena tema prije toga doveli do tog mjesta pa sve postaje cjelina za koju držimo da itekako ima smisla – opisuje Mihaljević.
Na naše pitanje kako se nakon svih glazbenih uspjeha na našoj i inozemnoj estradi našao upravo u duhovnoj tematici kaže da je „Fatimsko proročanstvo“ priča za svakoga i svatko će se u njoj pronaći.
– Volio bih da svatko sebi da priliku, sjedne u stolac i proba osjetiti i doživjeti na svoj način. Ljudi doživljavaju vjeru različito, ali nitko nije prošao neokrznut, pa tako ni ja. U početku, 2005., više mi se svidjela ideja da radimo mjuzikl, no kako je vrijeme prolazilo, sve sam se više vezao uz tematiku, pronalazio sebe u svemu i priznajem, promijenilo me. Apostolski nuncij mons. Giorgio Lingua poslušao je i rekao da je vrlo neobično da je takvo djelo radio netko tko nije iz crkvenih krugova, ali upravo to daje dodatnu vrijednost, jer kad netko zna napraviti pjesme koje dolaze do ljudi i ulaze u njihove najsretnije trenutke života, onda prenošenje te emocije u djelo sakralne tematike ima dodatnu snagu – objašnjava Mihaljević čitajući nam riječi mons. Lingue koji je napisao kako ga je kompozicija oduševila i fascinirala, da vjeruje kako nikoga neće ostaviti ravnodušnim te da očituje istinsko nadahnuće i prenosi snažnu poruku.
– Imao sam problem kako završiti libreto u smislu dramaturgije i igrom slučaja upoznao sam Nikšu Sviličića. Pronašli smo se na nizu dubokih razina i shvatio sam da mu mogu povjeriti taj zadatak koji je on prihvatio s ljubavlju i zadovoljstvom. S druge strane, redatelj Robert Bošković daleko je najbolji izbor ne samo zbog toga što je završio školu mjuzikla u Londonu pa zna kako postaviti da to bude u trendu, nego je radio i mjuzikl „Uskrsli“ te poznaje duhovnu tematiku. Svi koji osjete strast s kojom smo to radili požele biti dio toga. Neke smo osobno pozvali, a neke smo pronalazili na audicijama kojih će još biti, a u čemu nam puno pomažu Ivana Husar i Martina Tomčić – govori Mihaljević dodajući kao je cijeli projekt „vrlo zahtjevna priča“.
– Možda bih se uplašio sa sam to znao u startu, ali hvala Bogu, na svaka vrata na koja smo pokucali otvorila su nam se dvoja ili troja. Za ona koja su ostala zatvorena shvatio sam kasnije da je i bolje tako. Možda bi bilo pretenciozno reći da je sve vođeno, ali siguran sam da neke stvari ne treba siliti i da moraju doći prirodno.
– Zašto?
– 2008. godine osjetio sam da to mora odstajati i proći neko vrijeme. Prvi libreto imao je dobre songove, ali da smo ga tada izveli, izveo bi se svega dvaput na Uskrs u nekom kazalištu i priča bi bila završena. Moja velika želja je da ova naša predstava proputuje svijet i uvijek igra na hrvatskom jeziku jer ona to, bez imalo skromnosti, zaslužuje. Uostalom, ako mi u Zagrebu gledamo opere na originalnim jezicima s titlovima, zašto mi ne bismo izvodili na hrvatskom – priča Mihaljević.
POVEZANI ČLANCI:
Hrvatsku premijeru najavljuje za sljedeću godinu.
– Osamnaest godina radili smo na ovoj predstavi i s veseljem iščekujemo premijeru sredinom 2024. godine. Izbacit ćemo do tada najmanje tri songa u formi filmskih videa u trajanju tri do četiri minute, tako da se ljudi ranije upoznaju s glazbom kako bi se publika suživjela sa songovima – objašnjava Mihaljević prisjećajući se kako je u 18 godina rada na „Fatimskom proročanstvu“ bio ključan i posljednji tjedan za dovršetak cijeloga projekta.
– Završavao sam partiture u obiteljskoj vikendici u Zagorju i osjetio kako mi nedostaje još tjedan dana da sve završim. Imao sam dogovoren niz susreta, od Franke, preko Luke Nižetića, Željka Bebeka… tjedan mi je bio popunjen. Naprosto nemam tih sedam dana koji mi nedostaju. Vraćam se iz vikendice, ne osjećam se dobro i prođe mi kroz glavu misao: da nisam dobio koronu? Kupio sam test i vidio da sam pozitivan. Supruga i ja odmah smo se okrenuli i vratili u vikendicu. Nijednom nisam kihnuo niti imao povišenu temperaturu, kao da je netko rekao – tražio si sedam dana i evo ti ih! Sjedni i završi! Korona je poslužila samo kao ispričnica, a razlog je došao od negdje drugdje – svjedoči Mihaljević.
Na upit je li bilo iskušenja kaže kako je najveće bio trenutak kada su mu se cijeli projekt izbrisao s kompjutora.
– Netko mi je hakirao kompjutor i obrisao sve diskove koje imam, uključujući original i sigurnosnu kopiju cijelog projekta. Srećom, uspio sam sve vratiti i prijeći preko toga – prisjeća se dodajući kako će trebati još nekoliko „malih čuda“ da sve zajedno dođe do kraja.
– Sve nas to uči da vjerujemo u čuda, vjerujemo u ljude, u sreću i da vjerujemo u sebe. Kad se ne bih mogao voditi ovim što sam pisao 18 godina, onda bi sve bilo uzaludno – veli on.
– Koliko godina je prošlo, svjedoči činjenica da su nas jednom davno zvali iz dječjeg vrtića da mlađi sin Matej pjevuši neku čudnu pjesmu i da ga ostala djeca čudno gledaju, a on je pjevao ono što je čuo kod kuće, pjesmu iz scene ruskih vojnika koja mu je ušla u uho, ne razmišljajući što pjeva: „Bog ne postoji! Mi Isusa nikad nećemo priznati! Ras, dva, tri!“ Danas je Matej magistar violine, na doktoratu kod Stefana Milenkovića i koncertmajstor našeg orkestra. Skupio je ekipu najboljih mladih glazbenika, koji uz neke filharmoničare i soliste čine simfonijski orkestar “Fatimskog proročanstva”, a za vrhunsku snimku njihova zvuka zaslužan je stariji sin Marko koji je upravo to studirao u Londonu – govori po prvi put za javnost Branimir Mihaljević, čije će djelo sigurno imati uspjeha ne samo kod nas nego i po cijelome svijetu.
VIDEO Posjetite žive jaslice u Postojnskoj jami