Teška je priča "Elijahove stolice", romana Igora Štiksa. Kroz potragu za identitetom jednog čovjeka Štiks prelama dvije najteže teme 20. stoljeća – holokaust i ratnu opsadu Sarajeva.
U tekstu što ga je napisao za programsku knjižicu dramske "Elijahove stolice", predstave nastale u suradnji Jugoslovenskog dramskog pozorišta i sarajevskog Festivala Mess, zapisao je i Kafkinu rečenicu kako treba čitati knjige koje djeluju kao "sjekira na smrznuto more u nama".
Udarci sjekirom
Mora mu se priznati da je dva puta dobrano zamahnuo sjekirom. Romanom koji je 2006. godine osvojio Kiklopa za najbolje prozno djelo u Hrvatskoj, ali i ovom predstavom. Drama "Elijahova stolica", koncentrirajući se na glavnog junaka – čovjeka koji s pedeset godina doznaje da mu otac nije onaj za kojeg je to mislio tih pedeset godina, već Židov koji najvjerojatnije nije preživio logore II. svjetskog rata – udara duboko u intimu svakog čovjeka postavljajući najjednostavnije pitanje: tko smo? I možemo li pobjeći sudbini?
Za drugi udarac sjekirom, onaj teatarske dojmljivosti, u prvom je redu zaslužan autor dramatizacije Darko Lukić, koji je priču koja povezuje Pariz, Beč i ratno Sarajevo te tridesete i devedesete godine 20. stoljeća uspio postaviti u scensku igru koja se prati bez daha. Drugi je glavni junak, naravno, redatelj Boris Liješević, koji jednostavnim potezima (poput gašenja svjetala i upotrebom nekoliko svijeća koje nagovještavaju tragediju) naglašava ono najvažnije u priči. No, čak je i korak ispred autorske ekipe vrhunski glumački ansambl predstave zbog kojeg su se u dvorani ZKM-a brisale suze.
Sjajni glumci
Predvodi ih Svetozar Cvetković. On je Richard Richter, čovjek odlučan u potrazi za bilo kojim podatkom o vlastitom ocu, on je taj zbog kojeg plačete u mraku teatra. Nema tu razbacivanja glumačkim umijećem. Sve je prigušeno, baš kao u životu čovjeka koji se ne obazire na očite znakove da srlja u tragediju. I sve je savršeno – glumački dozirano i izvedeno. Sarajevska glumica Maja Izetbegović njegova je pronađena ljubav. I sestra. Unatoč mladim godinama, ona svoju ulogu igra nevjerojatno zrelo i uspijeva dočarati potpunu nevinost i neupućenost. Jer on će otići iz Sarajeva i ubiti se, sve kako bi spriječio da spoznaja o incestu razori i njezin život.
Moćan glumački trolist na sceni zatvara Vlastimir Đuza Stojiljković. Zagreb je imao sreće da ga ove godine gleda u čak tri velike uloge – u Ocu na službenom putu, Glembajevima i sada u Elijahovoj stolici. A popularni Đuza, kako mu se uz uzvike "Bravo!" viče i u zagrebačkim teatrima, rođen je 1929. godine. Zbog toga još više zapanjuje njegov neuništiv glumački gard i nepresušna volja s kojom se i danas baca u najteže glumačke izazove. I lakoća s kojom ih svladava.