U moru literature vezane za Drugi svjetski rat izdvaja se roman “Damoklova mračna komora” nizozemskog pisca Willema Frederika Hermansa (1921. – 1995.). Zahvaljujući odlično zamišljenoj VBZ-ovoj biblioteci Europom u 30 knjiga koju je financijski omogućio program Kreativna Europa Europske unije (prepoznatljivoj i po atraktivnoj grafičkoj opremi, ali i isticanju prevoditelja na naslovnici knjige, ovdje je to odlični prevoditelj s nizozemskog Radovan Lučić), Hermansovo remek-djelo konačno je dostupno hrvatskoj publici. Konačno, jer riječ je o romanu napisanom daleke 1958. godine, dakle gotovo prije sedamdesetak godina.
Tu je riječ o proznom djelu koje je doista nezaobilazna, rekli bismo u duhu ovog hektičnog vremena čak i ultimativna literatura za sve one koji su opsjednuti bilo poviješću bilo ljudskom nepatvorenom, neparfimiranom i sirovom prirodom. “Damoklova mračna komora” jest knjiga o Drugom svjetskom ratu smještena u Amsterdam i njegovu okolicu, prepuna informativnih i lucidnih sekvenci iz sveeuropske borbe protiv njemačke invazije, ali to nije uobičajena plakatna antiratna proza, nego ponajprije roman o ljudskim karakterima koje ratni uvjeti mijese poput tijesta. Hermans očito nije htio napisati stvarnosni roman o ratu koji je zakucao na vrata njegove domovine. Ni roman o nizozemskim herojima pokreta otpora. A još manje antifašistički brevijar prepun lažnih himničnih mantri o ljudskoj slobodi i dostojanstvu, humanizmu, bratstvu i jednakosti. Ne. Upravo suprotno.
Nizozemski pisac doslovno je zakoračio u Had ljudske duše stvorivši nevjerojatan lik ćosavog, neuglednog antijunaka Henrija Osewoudta, čija psihički bolesna majka ubija oca, a on se potom, bez obzira na rodoskrvnuće, ženi za još neugledniju sestričnu i živi dosadan građanski život vodeći očevu trafiku u predgrađu velikog grada kojem životnost udahnjuju samo živopisni tramvaji. Na početku Drugog svjetskog rata u Osewoudtovu trafiku dolazi autoritativni neznanac koji mu sliči kao brat blizanac, predaje mu nerazvijeni film i tako počinje ratna epopeja našega zlosretnika u kojoj ama baš svaki njegov potez može imati nekoliko značenja i tumačenja. U osnovi pitomi i naizgled bezopasni Osewoudt čije frustracije, doduše, mogu postati problem ne samo u obitelji, nego i šire, promeće se u hrabrog ilegalca koji bez razmišljanja, poput psa istreniranog na borbu do smrti, ubija svakog na koga mu ukaže onaj čudnovati i tajanstveni blizanac Dorbeck. Osewoudt bez ikakvih pitanja i moralnih skrupula ubija čak i majku i oca jednog nemoćnog dječaka kojeg, stjecajem okolnosti, ostavlja na milost i nemilost ratnoj sudbini na ulici u tjeskobnom Amsterdamu… A da bi ubio te roditelje, o čijoj potencijalnoj krivnji zna malo ili pak ništa, naš lokalni antinacistički heroj davi i prelijepu djevojku čiji seksepil bolno osjeća, ali je svjestan da ga nikada neće konzumirati.
Hermans svog antijunaka stavlja u pomalo quasimodovsku poziciju, čitatelj ga u isto vrijeme žali, ali i strahuje od njegovih postupaka. Jer Osewoudt je gotovo pa serijski ubojica, broj njegovih žrtava nije malen, njegov je glavni poriv osveta. I traženje ljubavne i ljudske topline. Sveti se svima koji su mu nanijeli zlo, ali plače nad vlastitim sinom koji je umro na porođaju, kao što se i domoljubno ponosi svojom borbom protiv nacističkog neprijatelja. Ali, nakon njemačke kapitulacije, muke našega junaka tek počinju. Nitko mu ne vjeruje, svjedoci njegova ilegalnog rada ili su mrtvi ili zatvoreni u duboke dramatične šutnje. Nitko mu ne želi dati podršku. Sve ono u što je vjerovao kao u nekoj šekspirovskoj tragediji pretvara se u farsu i maglu. I Osewoudt shvaća da je bio samo pijun povijesti kojim su se ljudi poigrali kao što se on poigravao tuđim ljudskim životima. Mračno je to saznanje koje je očito dio piščeva karaktera, njegove sumnje u ljudski poredak koji svako malo iznjedruje neki novi, besmisleni rat u kojem se ljudi razotkrivaju do kosti i postaju slični bijesnim životinjama. “Damoklova mračna komora” moćno je štivo ubojitih rečenica i savršeno iskrojenog literarnog kostura.