Na pozornici Narodnog pozorišta RS u Banja Luci 15. ožujka će biti praizvedena drama "Mali ratovi i kabine Zare" mlade srpske književnice i već u nizu zapaženih i uspješnih projekata afirmirane dramatičarke, dramaturginje i filmske scenaristice Vide Davidović. Bit će to ujedno prvi redateljski nastup u Banja Luci Ivice Buljana koji sa svojim autorskim timom i glumcima banjalučkog kazališta, uz pokojeg studenta, postavlja tekst napisan prije tri godine i nagrađen od Sterijinog pozorja kao najbolja nova drama.
Vida Davidović odrasla je u Banja Luci, a nakon nekoliko godina u Beogradu, sada je već godinu dana, kao stipendistica Fulbrightove zaklade, na dvogodišnjem master studiju u Lincolnu, glavnom gradu savezne američke države Nebraske, odakle nam je putem video-veze i dala ovaj intervju za Obzor.
Iskreno, morao sam se prije ovog razgovora na karti SAD-a podsjetiti gdje je točno Nebraska. Zato vas najprije želim pitati o dojmovima iz zemljopisnog, malo sjevernog, "srca" Amerike.
Nebraska je jedna od onih država koje se inače samo prelete na putu između dvaju obala. Ni po čemu nije pretjerano kulturalno uzbudljiva. Ali na neki način to je zaista srce Amerike, najameričkije koliko je to moguće. Čini se kao da se nije odmakla nikamo od kraja sedamdesetih i početka osamdesetih godina prošlog stoljeća. I to ne samo po pitanju koliko jest ili nije konzervativna, što je meni irelevantno. Kulturološke faktore određuje djelomično njen geografski položaj, odsječenost od obje obale, a djelomično činjenica hermetičke zatvorenosti u sebe, bez ikakvih migrantskih i drugih stranih utjecaja. Dakle, kulturološki baš i nije najuzbudljivije mjesto na svijetu, ali ako želite vidjeti baš tu 99 posto bijelu i protestantsku Ameriku, onda je Nebraska pravo mjesto da je upoznate. Pretežno ruralna i ravna malo mi je depresivna, a u isto vrijeme, tako usred ničega je egzotična, specifična i pomalo zabavna.
Pretpostavljam da Nebraska nije bila vaš izbor?
Ne. I ja sam se, baš kao i vi, najprije pitala gdje je uopće Nebraska, za koju sam do tada čula samo preko albuma Brucea Springsteena. Onda sam se s prijateljima i roditeljima dala na istraživanje i svi smo na prvi pogled zaključili da tamo ima malo čega osim benzinskih pumpi i farmera u kombinezonima. Na kraju sam ipak odlučila da će tamo, osobito nakon boravka u Beogradu, biti zanimljivo, premda nije bila baš moj lični izbor. Sada sam se na nju već navikla, postala je dio mene, uključujući svakodnevno podsjećanje da sam na neki način i sama migrantica, jer ovdje nitko nema tvrđi naglasak od mene i svi, naravno, na prvu, zbog tog naglaska, pomisle da sam Ruskinja (smijeh). Ali, dobra je ta pozicija promatrača, nekoga sa strane tko dobiva uvid u tipično puritanski, protestantski, tvrdolinijski, bjelački američki standard i način života, što ne bih upoznala nigdje drugdje.
Kako izgleda studij?
Svoj prvi master iz teorije drame obranila sam na FDU u Beogradu, a ovaj drugi na Sveučilištu u Lincolnu radim iz kreativnog pisanja na odsjeku engleskog jezika. Naoko nema veze s kazalištem, ali ipak ima jer za svoj završni rad pišem dramu.
O čemu?
O migracijama, o imanju i nemanju doma.
Dakle, ugrađujete vlastita iskustva u tu dramu?
Da, to uvijek nažalost radim, na neki način. Kao i svi vjerojatno. To je drama o tri djevojke iz bivše Jugoslavije koje žive na američkom srednjem zapadu. Tema mi je što je dom, što nam dom može postati, što dom nije, što je za nas bila Jugoslavija, jesmo li raspadom te države izgubili svoj dom i mogu li migrantski centri ikada zamijeniti osjećaj jugoslavenstva koji smo imali sa svime što je on značio u smislu doma.
Jeste li našli zajednicu "naših" ljudi?
Jesam. Prijatelji su mi na početku uglavnom bili Amerikanci i još uvijek to jesu. A onda sam ovdje u jednom kafiću čula iza sebe trojicu muškaraca koji govore jednim od naših jezika. Ispostavilo se da su dvojica od njih baš iz Banja Luke. Svi ti naši ljudi su nešto stariji od mene, što je dobro jer preko njih imam uvid u to kako je biti migrant kada nisi student i kada ljude na migraciju natjeraju neki mnogo teži životni uvjeti i situacije. Poznajem ljude koji su ovamo došli kao djeca od pet godina i potpuno su se asimilirali u američki način života, a isto tako i one koji su došli s dvadeset uglavnom zbog ekonomskih razloga. Tako sam dobila širu perspektivu o tome što je Amerika i koliko je ovaj njen dio gostoljubiv prema ljudima s Balkana.
Danas, kad razgovaramo, je famozni "Super-Tuesday" u američkom izbornom ciklusu. Priča li se na fakultetu o tome, o Trumpu i Bidenu?
O, da. Pritom oni ne prepoznaju u kolikoj mjeri ostatak svijeta zavisti od američke politike, a polarizacija je na jako visokoj razini. Još prije šest mjeseci mislila sam da smo mi na Balkanu jako polarizirano društvo po pitanju političkih opcija, dok nisam shvatila i iskusila da europski pogled na politiku jednostavno nikada ne može biti u tolikoj mjeri crno-bijel kao što je u Americi. Tako će pristaše demokrata, među kojima se najviše krećem, o pristalicama republikanaca govoriti kao o personifikaciji samog zla. Dehumanizacija političkih neistomišljenika i podjela u ovom trenutku je zaprepašćujuća. Totalno su isključivi i gotovo u stanju zaraćenosti, ali razgovore o politici uglavnom izbjegavaju jer znaju da to vodi u sukob koji može pokidati ljudske odnose. Atmosfera u društvu je prilično naoštrena i kao što rekoh polarizirana. Ovdje ne možete pripadati jednoj opciji, a djelomično se u nekim pitanjima slagati s drugom.
Znači, baš nam i nije neka utjeha što postoji društvo polariziranije nego što su naša ovdje na Balkanu?
Nije. Treba reći da europski način razumijevanja politike i teorije politike nikada nije bio u takvoj binarnosti kao američki, koji je od samog početka dvopartijski. S druge strane, polarizacija javnog diskursa i kod nas zapravo dolazi od američkih utjecaja. Imali smo mi naše nacionalizme koji su bili krvavi i grozni, ali nisam sigurna i barem se ja ne sjećam da je u našem javnom prostoru ikada prije Trumpa postojalo toliko teorija zavjere i svega onoga što se u Americi označava kao "alt-right". Sve mi je to zastrašujuće. S našim nacionalizmima, s kojima sam odrasla, nekako i znam kako izaći na kraj. Možete li uopće zamisliti raspravu o zabrani abortusa na Balkanu? Mi ipak imamo neku vrstu socijalističkog naslijeđa koje nam jednostavno nije dozvoljavalo dovoditi takve stvari u pitanje. Evo, baš neki dan su u državi Oklahomi ljudski ne fetus, nego embrij proglasili ljudskim bićem, pravnom osobom. Zatim, 99 posto mladih ljudi koje ovdje poznajem žive u celibatu do braka. To je konzervativizam koji je nama nezamisliv i šokantan.
A kako na svakodnevni život i komunikaciju utječe "woke" i "cancel" kultura?
Čini mi se da ljudi ne razumiju da inzistiranjem na svojim, uvjetno rečeno, liberalno-političkim pogledima na kraju završavaju u nekoj vrsti nakaradnog konzervativizma, koliko god se on predstavljao kao slobodouman i otvoren. Da ne govorim koliko politički korektno izražavanje kao jedino dozvoljeno sputava sam jezik. To je novi moralizam koji se u biti nimalo ne razlikuje od moralizma kakav dolazi od desnice.
Je li do Nebraske i Lincolna došla i polarizacija, zbog koje se na obje obale čak smjenjuju dekani velikih i starih sveučilišta, po pitanju Izrael-Palestina?
Kako ne! To je nešto što obilježava sva sveučilišta u Americi, ta "woke-linija" u kojoj vi ne možete usvojiti jednu paradigmu koja vam se sviđa u toj kulturi. Nego, ako je "woke" trenutno propalestinski, onda tako mora biti bezuvjetno i svuda. Tu je riječ o paradiranju političkim parolama i floskulama iza kojih se morate svrstati bez dubljeg promišljanja. Nekad se pitam jesu li i koliko Amerikanci zapravo naivan narod kada sve to tako olako prihvaćaju. Ali, dosta o Americi.
U redu, ali ipak, i to zato što ste je vi spominjali u svojim američkim pričama i putopisima na portalu Velike priče, moram vas još pitati jeste li možda proniknuli u tajnu popularnosti Taylor Swift?
Iskreno, ne, meni je ona prosto u umjetničko-muzičkim parametrima i svojom osobnošću potpuno neinteresantno biće. Ali mogu primijetiti da 99 posto djevojaka koje viđam u campusu i u gradu izgledaju identično poput nje i ne mislim da je to rezultat kopiranja Taylor Swift, nego da je ona jednostavno autentična, bijela, plava Amerikanka s dosadnim, ni na koji način graničnim ili provokativnim životnim iskustvima. Većina američke bijele srednje klase može se apsolutno poistovjetiti s tim o čemu ona priča i pjeva, dok netko kao ja ostaje potpuno u čudu.
Nakon svega što ste mi do sada rekli vidim da bi bilo potpuno besmisleno, da ne kažem glupo pitanje koje mi je bilo na pameti je li, na primjer, itko u Lincolnu, barem među vašim profesorima, ikada čuo za Krležu?
Kako da ne, možete misliti (smijeh). Ja sam na odsjeku na kojem se izučava američka književnost. I svi su fokusirani na američku književnost ali meni je neshvatljivo da postoje studenti književnosti a da nisu čitali Baudelairea. I ne kažem to u smislu "neobrazovani Amerikanci" jer oni s druge strane stječu veliko i sveobuhvatno znanje koje je preslika američke umjetnosti i kulture, s nekim anglosaksonskim utjecajima. Sve što seže dalje od toga ne postoji. Da ne spominjem rusku književnost koju mi smatramo klasikom i jednim od temelja razumijevanja čovjeka i svijeta. Jednostavno su u tome potpuno fokusirani na sebe. Ali dakako ovdje su studijski programi tako koncipirani da ne morate učiti sve, a opći pregledi književnosti zapravo i ne postoje. Ima jedna rečenica u "Staklenom zvonu" Sylvie Plath koja kaže da u Americi možete završiti fakultet i doktorirati na T. S. Eliotu a da nikada niste čitali Shakespearea. I to je potpuno točno. To ima svoje ozbiljne mane u pogledu općeg obrazovanja, a i shvaćanja konteksta.
Kako sada, s migrantskim iskustvom života u Nebraski, gledate na vaš svojedobni odlazak iz Banja Luke u Beograd?
Dobro pitanje. Bila sam klinka i jedva sam čekala i bila presretna što odlazim iz Banja Luke koja mi je u tom trenutku bila mala. Tek nakon godinu dana života u Beogradu sustigla me neka vrsta nostalgije i osjećaja nepripadanja. Sada mi se čini da se čak radikalnije nisam uklapala u Beograd nego što se danas ne uklapam u Nebrasku. Zvuči nevjerojatno, ali tako je. Beograd je bio univerzum za sebe, tamo me dočekalo "ludilo" umjetničke scene i intelektualne elite u kojoj postoji i jedna vrsta isključivog snobizma i svojevrsnog sektašenja koje definira što jest, a što nije "kul". Meni je bilo strašno komplicirano uklopiti se u taj diskurs. Bilo mi je teško i baš sam mnogo patila. Nisam željela biti dio toga i na neki način sam osjećala da me Beograd odbacuje jer nisam željela praviti kompromise tog tipa. U tom smislu Lincoln me mnogo više podsjeća na banjalučki "čovjek je čovjek" pristup, bez lažne nonšalancije i spontanosti "nas urbanih" naspram onih koje proglasimo da to nisu.
Imali to što govorite veze sa sudbinom vašeg komada koji, bez obzira na nagradu Sterijinog pozorja, nije našao put do neke beogradske pozornice?
Nema. To što sam vam rekla isključivo ima veze samo s mojim intimnim doživljajem. A što se komada tiče, na kraju sam zapravo vrlo sretna što će on biti praizveden u Banja Luci, u kazalištu za koje je, kako sada mislim, zapravo i pisan.
Naslovi poglavlja vaše drame su stihovi pjesme "Ćiribiribela" s istoimenog, inače posljednjeg albuma originalnog Bijelog dugmeta iz 1988. godine. Da li to sugerira i čitav "soundtrack" drame?
Ivicu Buljana treba pitati što će uraditi s tim (smijeh). Što se mene tiče, meni su osamdesete bile važne i to je doista bila muzika raspada Jugoslavije, a s druge strane ona sada toliko često svira na radiju da ne postoji osoba u mojoj generaciji koja ju ne zna. Ta je muzika neka vrsta konekcije između generacije mojih roditelja i mene jer mi smo odrasli na nekim jugoslavenskim mitovima, pa i onima o muzici. Odrasla sam uz muziku mojih roditelja i na narativima osamdesetih, a onda smo gledali kako ti narativi nestaju i više ne postoje. Zato smo odrasli s nekom vrstom nostalgije i osjećaja žaljenja što i mi nismo živjeli u tim osamdesetima.
Upravo sam vas htio pitati, s obzirom da ste vi nekoliko puta u ovom razgovoru spomenuli Jugoslaviju, kakva je to jugonostalgija vaše generacije rođene kada se Jugoslavija već bila raspala i nestala?
To i moj otac uvijek pita. To je mit, to više nema veze s realnom Jugoslavijom, nego našim odnosom prema tom mitu. Mislim da je razlog i taj što je nama bilo nemoguće percipirati i prihvatiti države u kojima smo rođeni kao proklamirane konstrukte i ideje. Čak i da su postojale ideje o nacionalnim državama, one su izbrisane u općoj monetizaciji i tranzicijskom periodu akumulacije kapitala i divljeg kapitalizma. Mi se zbog toga nismo ni mogli vezati uz neku ideju, niti smo bili u stanju projicirati neku vlastitu ideološku doktrinu, pa smo se vezali uz utopiju i mitove na kojima smo odrastali. Nekada su djeca slušala bajke o princezama i prinčevima, a mi smo kao djeca slušali bajke o tome kako si mogao spavati na klupi u parku da te nitko ne opljačka ili se u jednu večer spustiti na provod do mora. Zato sam i ovu dramu također koncipirala kao bajku. Iskustvo života je uvijek teško, a narativi o Jugoslaviji koji su do nas došli ostali su bezgranično divni i do krajnje mjere uljepšani. Zapravo smo se našli u situaciji u kojoj ne možemo zamisliti vlastitu budućnost, ne možemo se pozicionirati u sadašnjosti, a svoju prošlost nemamo. Jedino što nam je preostalo je priča majke o tome kako je nosila traperice 1982. godine. Sve su to djelići identiteta za koje se pokušavamo uhvatiti, barem ja to tako razumijem.
Drama se odvija na dvije razine, u dva vremena, od kojih je prvo ratno, i dvije generacije...
Poanta je da se rat nikada nije završio jer problemi koji su iza njega ostali u društvu nisu zacijeljeni na način da se može krenuti dalje. Edip nije prognan iz Tebe, u Bosni Edip i dalje živi. Taj hibris nije potpuno završen i dok god se ne uspije zatvoriti taj svojevrsni antički ciklus, ne mogu se završiti ni sve pošasti koje iz toga proizlaze na ovom svijetu. Nije stavljena točka na krvoproliće. To mi je bila polazna točka bola koji se metaforično prikazuje u anoreksiji kao nekoj vrsti nezacijeljene rane.
Kad govorimo o različitim generacijama, kako se razumijete s Ivicom Buljanom?
Jako mi je drago što zajedno radimo na ovoj predstavi. Prvo zato što je on generacija moje majke, pa ta komunikacija između prošlosti i sadašnjosti koju sam nastojala provući kroz dramu već postoji u komunikaciji između nas dvoje. A druga stvar je što oboje jako volimo psihoanalizu i u mojem čitavom iskustvu i poznavanju redateljske scene ne vidim nikog drugog tko bi mogao bolje od Ivice razumjeti i postaviti tu psihoanalitičku dimenziju drame. Zbližili smo se dok smo zajedno radili "Idiota" u Beogradskom dramskom pozorištu, a ja sam već kod prvog susreta u njemu prepoznala nekog kazališnog Freuda. Mnogo mi je značilo naše potpuno povjerenje i slaganje u tom diskursu tako da nisam imala osjećaj da tekst dajem u ruke nekom stranom i nepoznatom.
Koliko vam je važno da tema anoreksije u drami ne ostane samo na razini metafore, nego istinskog problema koji još uvijek treba osvješćivati u javnosti?
Da, to je stara tema koja se obično uvijek vezala uz svijet glamura i šoubiznisa i još uvijek se pretpostavlja da su to neke zaludjele žene koje se vide debelima u ogledalu iako su zapravo mršave. Ali, to je mnogo složenije pitanje. To je pitanje sramote i krivice koja izjeda i koju se pokušava na neki način kontrolirati. Važno mi je da ljudi razumiju da se tu ne radi o pokušaju da se bude lijep i zgodan, nego o trajnom pokušavanju samoubojstva, o pokušaju oduzimanja vlastite ženstvenosti kao odgovor na traumu, osobito traumu seksualnog zlostavljanja. Također da anoreksija počinje mnogo ranije nego što postane klinički slučaj, da je to problem s kojim se mnogo žena suočava i da je to i svojevrsni pokušaj otpora izrazito seksualiziranom društvu koje ženu tjera da se uklopi u nametnuti obrazac ženstvenosti.
Vaš prvi roman "Mučnina o neodrastanju" prošle je godine došao u užu konkurenciju za Ninovu nagradu. U drami se također na mnogo mjesta govori o (ne)odrastanju...
I u slučaju romana i drame riječ je o neodrastanju koje proizlazi iz zaglavljenosti u jednom periodu traume. Dok se taj konflikt ne riješi, nemoguće je odrasti i čovjek ostaje dijete.
Tako i naša društva?
Naravno. Zato sam u naslov drame i stavila "male ratove" jer ne radi se o samo jednom, nego i o svim prethodnim ratovima. Ja traumu uvijek prikazujem kroz traumu seksualnog nasilja nad ženom jer o ženama mi je najlakše govori. Ali važno mi je da se razumije da je svaka trauma društvena trauma.
Hvala vam na razgovoru i želim vam da stignete na premijeru, umjesto da u Nebraski slušate Bijelo dugme i pjesmu "U vrijeme otkazanih letova".
Baš vam hvala, to mi je sada jako važno. Let mi je otkazan zbog štrajka u Lufthansi i već danima tražim zamjenski. Neće propasti svijet ako premijera prođe bez mene, ali već sam se u glavi pripremila da idem i da ću opet vidjeti mamu.
PS. Nekoliko dana nakon ovog razgovora Vida Davidović je ipak uspjela sretno doletjeti iz Amerike tako da neće propustiti premijeru svoje drame u Banja Luci. (op. BP)