Jedan od najpoznatijih islandskih književnika Sjón na riječki je Vrisak doputovao iz Londona u kojem je predstavljao svoj posljednji roman. Osim u riječkoj Bačvi, za petodnevnog boravka u Hrvatskoj ovaj plodni i svestrani pisac, ali i autor brojnih pjesama islandske pjevačice Bjork, u petak će se navečer predstaviti i zagrebačkoj publici u Booksi. VBZ mu je upravo objavio roman “Plava lisica” u prijevodu Tatjane Latinović.
Objavili ste devet zbirki poezije, sedam romana, knjige za djecu, pisali ste drame, kratke priče, operna libreta, tekstove za pop-glazbu. Kada ste sve to stigli?
Pišem od 1978. Prva knjiga pjesama izašla mi je kad sam napunio 16 godina. U 38 godina može se napisati puno toga. Ako se radi redovito, uspije se napraviti nešto tako. Razlog zbog kojeg pišem u raznim žanrovima je taj da se moja generacija, koja je odrastala sedamdesetih, dokazivala u raznim umjetničkim područjima. Htjeli smo ići preko granica nekih umjetničkih područja. Netko je pisao punk-glazbu, netko je pisao poeziju, netko je radio filmove na 8-milimetarskim vrpcama. Kad god je nekome nešto trebalo, mi smo uskakali.
U sjevernoeuropskim zemljama jako je popularan žanr krimića. Jeste li napisali koji krimić?
Nisam napisao još nijedan roman koji bi se mogao nazvati krimićem. Ali, nemoguće je pisati o ljudskoj naravi, a da se u tome ne pojavi neki zločin. Mogli bismo reći da se i u “Plavoj lisici” događaju dva zločina. Prvi je zločin kako se velečasni Baldur Skuggason ponio prema svojoj kćeri, a drugi kako je Fridrik Fridjonsson, glavni lik u romanu, poslao svećenika u smrt.
I to uz pomoć plave lisice. Znači ona je metafora osvete?
U pravu ste. Lisica je alat ili sredstvo koje provodi osvetu. U knjizi Fridrik šalje pismo svećeniku da je sanjao lisicu. Budući da je svećenik jako praznovjeran i jako pod utjecajem narodnih priča, on je uvjeren da, ako netko sanja lisicu, ona zaista postoji i da će je naći i uloviti. Lisica budi pohlepu i zlobu u svećeniku, a tu vlastitu pohlepu i zlobu svećenik na kraju plaća životom.
Jesu li vam kritičari spočitnuli da vam je roman prepoetičan, jer se u njemu snažno osjeća ruka pjesnika?
Nitko se nije žalio, iako su mnogi to primijetili i rekli da je tekst na granici poezije i proze. Ja sam počeo kao pjesnik, svi i očekuju da budem poetičan. Da me netko kritizirao zbog toga, sljedeća bi mi knjiga bila još poetičnija.
Razmišljate li da napišete i debeli, starinski roman?
Najbliže što sam došao nekakvom takvom romanu je knjiga “Iz usta kita”, koju sam napisao nakon “Plave lisice”. Ima tri stotine stranica i vrlo je epski. Događa se u 17. stoljeću, a bavi se posljedicama prihvaćanja protestantizma. Upravo završavam treću knjigu u trilogiji i, kada se sve te knjige uvežu, imaju više od šest stotina stranica. Meni je izazov pisati kratke romane i kratke priče jer mislim da je puno teže pisati kraće, nego duže. Waltera Scotta jednom su pitali zašto piše tako dugačke romane, a on je rekao: ”Nemam vremena pisati kratke”.
Jesu li vaše knjige u lektiri?
“Plavu lisicu” čitaju u srednjim školama i na studijima islandskog jezika.
Zašto se toliko bavite povijesnim temama?
Za to postoje dva razloga. Jedan je taj što u povijesti ima puno toga što nije rečeno. Nije ispričana priča o ljudima koji su bili slabi ili su pripadnici manjina. Priča u “Plavoj lisici” priča je o hendikepiranoj djevojci Abbe. O takvim se ljudima prije nije pisalo i nije znalo. S druge strane jako me intrigiraju stari tekstovi i stari jezik. Uzimam taj stari stil, prerađujem ga, dorađujem svojim i dajem mu novo značenje. Takvi stari tekstovi modernim su čitateljima prestarinski, a ja im dajem novi život. U svakoj knjizi koju pišem pronalazim neki uzor iz prošlosti. Za “Plavu lisicu” uzor sam našao u romanticima 19. stoljeća.
Predsjednik ste islandskog PEN-a. Vi ste znači i angažirani pisac?
Vrlo rano otkrio sam da i nije uobičajeno da svi žive u zemljama u kojima mogu pisati sve što im padne na pamet. Toliko sam star da se sjećam hladnog rata pa sam čitao vijesti o piscima iz istočne Europe koji su bili proganjani kao i pisci iz Južne Amerike. Jedan događaj koji je najviše utjecao na mene bio je kada sam kao 18-godišnjak slušao predavanje pisca iz Somalije Nurudina Faraha koji je bio proganjan samo zbog pisanja.
Jeste li osobno upoznali Davida Bowieja?
Nisam ga nikada osobno upoznao. Ali u proljeće 1986. putovao sam po Europi na turneji s grupom KUKL. Ta je grupa bila preteča grupe Shugarcubes. Tog proljeća bili smo u Nizozemskoj, Njemačkoj, Danskoj… Vozili smo se u starom kombiju u kojem se zamrzavao čak i alkohol. Svirali smo po malim klubovima i kamo god smo došli, na listu pozvanih na prvo smo mjesto stavljali David Bowie plus jedan. Vlasnici klubova uvijek su pitali: “Očekujete li zaista da dođe Bowie?”, a mi smo im odgovarali: “Ne očekujemo ga, ali bi stvarno bilo bezveze da se pojavi, a da nije na listi”. U proljeće 1989. na Shugarcubesov koncert u New Yorku došli su i Bowie i Iggy Pop. I, naravno, bili su na listi pozvanih.
Je li Island doista država s najviše pisaca po glavi stanovnika?
Island ima rekord u jako puno toga po glavi stanovnika pa ste vjerojatno u pravu. Mislim da ipak nisu točne tvrdnje da je svaki deseti Islanđanin napisao knjigu, što je za mene kao pisca sreća. Ali mnogi Islanđani misle da se imaju pravo zvati piscem i objaviti knjigu. Antikvarijati su nam krcati knjigama koje nitko ne kupuje. Netko vozi taksi godinu dana i odmah o tome napiše knjigu. Islanđani misle da književnost pripada svima. Kada sam prvu knjigu objavio sa 16 godina, to nikome nije bilo čudno. Ljudi oko mene mislili su da je najgore što mi se može dogoditi to da ću se jednoga dana sramiti te knjige.
Island je bio i zemlja gost na sajmu knjiga u Frankfurtu. Jeste li zato bankrotirali?
Bankrotirali smo prije toga. Ali, kada je došla kriza, već je potpisan ugovor sa sajmom u Frankfurtu. Tada se raspravljalo možemo li ići u taj projekt, ali su se sve političke stranke složile da se s tom investicijom nastavi jer, ako nam nešto može popraviti imidž u svijetu, onda je to književnost. Ako smo loši kao bankari, pišemo dobru književnost.•