Montevideo 2: Najveći spektakl nakon ''Neretve''

Na tršćanskom glavnom trgu vlada neobična vreva. Okupilo se čudno kostimirano mnoštvo – tipovi u rukom šivanim odijelima iz doba kad su muškarci osvajali figurom i pozom. Uredni su i začešljani, a cure nose čedne duge haljine i dugu raspletenu kosu. Pano s plakatom u čistom futurističkom stilu postavljen na središtu trga objašnjava fikcionalno vrijeme, mjesto i narav događaja ove ulične inscenacije: Premier Copa Mundial de Futbol, Montevideo 1930. Po paklenoj vrućini što je ispraznila ulice u pješačkoj zoni tumaraju samo malobrojni turisti s bedekerima u ruci slijedeći obilježen itinerer Jamesa Joycea i Itala Sveva. U gotovo dvjesta godina starim kavanama koje su ti slavni književnici posjećivali pije se sada kava samog furlansko-venecijanskog župana Riccarda Illyja. U možda najljepšoj, «Caffe degli Specchi» na Piazza Unita, «najvećem europskom trgu primorskih gradova», sjede pak Srbi, Hrvati i Talijani obučeni po modi iz tridesetih godina. Snima se film i statisti, talijanski šminkeri s užitkom i prirodnošću nose elegantne široke hlače s hozntregerima i prugaste košulje s okruglim okovratnicima. Među njima prepoznajemo glumce: tu je Dejan Aćimović, hrvatski epizodist s fizionomijom koja mu garantira određene role, Dragan Nikolić, vječno upotrebljiv za uloge gradskih i prigradskih likova, dakle one koje nije mogao igrati veliki Bata Živojinović.

SNIMIO 67 FILMOVA I SERIJA

Na balkonu kićene palače gradske uprave, među reflektorima i kamerama na kranovima pojavljuje se još jedan versatilni glumac, Dragan Bjelogrlić Bjela. Igrao je u 67 filmova i serija, a potom se pretvorio u režisera. On upravlja cijelom ovom predstavom na tršćanskom Trgu nacionalnog jedinstva, o čemu «Il Piccolo» zanosno izvješćuje objašnjavajući da mjesna arhitektura uspješno fingira kao periodski set svjetske metropole iz tridesetih godina 20. stoljeća. Umjesto u Montevideu, koji se u međuvremenu pretvorio u moderan južnoamerički velegrad, Bjelogrlić film o prvom Mundijalu, svjetskom nogometnom prvenstvu održanom u prijestolnici Urugvaja, snima u Trstu, gdje je vrijeme stalo na najljepši mogući način... Srednja Europa tu je fiksirana u bezvremenoj eleganciji bogatog moru otvorenog grada.

Bjela ima 49 godina, no izgleda puno mlađi, podjednako očuvan – vižljast i neumoran momak nevisoka rasta s puno kose, balkanski Michael J. Fox. Golemu filmografiju srpskog i jugoslavenskog box-office stara počeo je rolom omladinske zvijezde s petnaest godina u Bauerovu ratnom filmu «Boško Buha». Popularnost je pak stekao kao mladi junak nevjerojatno popularne TV serije «Bolji život». Istoj publici vratio se poslije ratova kinohitom «Lepa sela, lepo gore», koji je distribuiran po videotekama prije nego što su se odnosi novonastalih država normalizirali. Tu se prvi put udružio s fenomenalnim redateljem i scenaristom Srđanom Dragojevićem te uz glavnu ulogu preuzeo posao producenta, a zatim su istu dobitnu kombinaciju ponovili s «Ranama». Ta će dva naslova, poput «Neretve» i «Vlaka bez voznog reda», ući u memoriju i definirati percepciju na obje zaraćene strane. Dragojević u tom pothvatu ne bi uspio sam bez Bjele koji je sve što Srđanov genij dodirne umio pretvoriti u zlato. Može, doduše, Bjela napraviti pare i bez Dragojevića, ali onda je to samo hit, a ne epohalno djelo, a može i Srđan bez Bjele, kako je pokazao s «Paradom», koju je snimao kao što je i Bjela bez Srđana radio ludo komercijalnu «Ivkovu slavu». S tim potpuno otkačenim filmom na neki je način i počela ova priča s «Montevideom». Postoji, naime, još jedan suvremeni srpski režiser, scenarist i filmski poduzetnik koji jako teško omane u teškoj nauci komercijalizma, a zove se Zdravko Šotra.

Šotra ima 79 godina i još radi punom parom – dosad je režirao 104 filma i TV serije, od komedija s Bubulejom i Čkaljom do “političkog” filma o kosovskoj bitci. Bitna je «Zona Zamfirovu», njegov fantazmagorični filmski spektakl iz 2002., snimljen prema knjizi okasnjelog srpskog romantičara Stevana Sremca. Kakav film možeš danas napraviti prema romanu srpskog Šenoe, makar nešto čitljivijeg, s više humora od ovog našeg starijeg malograđanskog romantika? Kakav – najveći hit u povijesti srpske kinematografije!

«Zona» je prodala više od – milijun kinoulaznica! U čemu je štos? Šotra je složio kostimiranu folklornu soap-operu, melodramu smještenu u nestvarnu, bolivudsku srpsku provinciju iz sredine 19. stoljeća, gdje jedre, vatrene cure hodaju u dimijama, a momci podoficiri, brkati i opasni, šetaju u ulaštenim čizmama i plavim uniformama s rojtama... Još se pjeva i svira pop-obrade narodnjaka («Lele, more Zone»), a oku se podastire scenografska idila retrostilizirane srpsko-turske turbokasabe.

Kad je lukavi Bjela vidio što Šotra radi, odmah mu se prikrpao za drugi dio – «Ivkovu slavu», sequel koji je dobacio do 600.000 gledatelja. Nakon toga bilo je jasno da šnjur nosi – kostimirani film jer se Srbi radije vraćaju u neku poljepšanu prošlost nego da bulje u tragediju suvremenog života, još lišenu patosa ratne drame ili dramatike gangsterskih uličnih obračuna kriminalnog poraća. Okušavši se u kostimiranoj drami, Dragojević nije puno napravio filmom «Sveti Georgije ubiva aždahu» prema tekstu najboljeg srpskog scenarista, Dušana Kovačevića.

VELIKI IGRAČ U MARKETINGU

U osnovi, filmski biznis u Srbiji limitiran je istim ograničenjima što vrijede i u Hrvatskoj. Državni filmski fond sponzorira samo niskobudžetne filmove rođenih luzera, domaćih «artista», koje ne percipiraju više ni na stranim art festivalima. Državna televizija i komercijalne nacionalne televizije upletene su pak s marketinškim agencijama u nerazmrsive dilove i sve je monopol, i to politiziran, a publika nije važna jer se smatra da televizijski dramski, igrani program treba podizati nacionalnu i kulturnu svijest, umjesto da se osniva na običnom sviđanju – ako raja hoće nešto zabavno, neka gleda američke blockbustere, a ako baš žele umjetnost, neka se valjaju u rumunjskom artu po opskurnim dvoranama.

Drugim riječima, uložiš li svoj, a ne državni novac u neku produkciju i nadaš se da ćeš ga vratiti jer će film ili serija dobro proći kod publike, riskiraš da te ubiju, unište u začetku, jer si opasan cijeloj toj interesnoj mreži koja vuče veliku lovu na ime umjetnosti, nacionalne i kulturne misije i sličnih balkanskih izmišljotina. Utoliko su prilike u Srbiji i Hrvatskoj jednake osim što, kako mi kaže jedan beogradski kolega, manji tv-producent, “srpski filmaši za razliku od hrvatskih barem nisu do kraja kompromitirali ideju domaćeg filma, pa su ljudi spremni riskirati i poći u kino da ondje gledaju nešto bez titlova.”

Da se razbije ta blokada, nisu bila dovoljna dva-tri superjunaka oboružana laserskim vidom i tungstenskim pandžama. Bio je potreban Magneto, producent sasvim drukčijeg kova. Pojavio se Dejan Petrović, veliki igrač u srpskom marketingu, vlasnik promocijske tvrtke “Intermedia Network”. On je zamislio mega-operaciju filmske i televizijske produkcije sasvim drukčijeg tipa i za taj svoj projekt angažirao Bjelu kao režisera i Dragojevića kao scenarista.

Počeli su od priče i teksta, knjige «Montevideo, Bog te video!» koju je napisao Vladimir Stanković, stari sportski novinar, specijalist, doduše, za košarku, koji je posljednjih dvadeset godina živio u Barceloni i pisao za španjolske novine, a zatim radio za Euroligu i naposljetku otišao u Moskvu za PR-a kluba Dinamo, «koji zovu klubom KGB-a». Za svoju knjigu o prvom Mundijalu, na kojem je nastupila i reprezentacija Kraljevine Jugoslavije, on je iskopao jednu zanimljivu priču i opisao potonju sudbinu njenih protagonista.

Te 1930. godine, naime, kad je državna reprezentacija trebala otputovati u Urugvaj, raspao se jugoslavenski nogometni savez. Sjedište saveza bilo je prebačeno u Beograd, iz Zagreba, gdje se nogomet igrao dulje i profesionalnije pa su hrvatski klubovi proglasili bojkot lige i reprezentacije. Tako je nacionalni tim sastavljen od uličnih haklera, koji su se bili tek okupili u prvom srpskom Beograd sport klubu, morali sami otputovati u Urugvaj gdje su, na opće zaprepaštenje, osvojili – brončanu medalju, najviši plasman koji je ikada postigla repka bivše zajedničke države. S tim uspjehom počeo je uspon srpskog nogometa. Najbolji igrač toga tima Aleksandar Tirnanić Tirke postao je poslije Drugog svjetskog rata savezni selektor i držao taj položaj dok ga nije zamijenio njegov učenik, famozni Miljan Miljanić.

Kad se pametni Dragojević prihvatio toga teksta iznašao je fundamentalnu, epohalnu ideju na kojoj se prvenstveno osniva hit. To je ono što nazivamo «porukom», stvar koju filmski kritičari najviše mrze pa uvijek citiraju Johna Forda koji je rekao: «Ja pravim filmove, a poruke šaljem preko Western Uniona!» Htio je reći – bitna je priča, ono što je u njoj posebno, a ne ono što je opće. To je umjetnička istina, ali za producenta, istina je ono što komunicira s masama i donosi novac. U slučaju «Montevidea», «poruka» se odnosi na centralnu srpsku političku traumu sadašnjeg trenutka – pretvaranje Jugoslavije u Srbiju, jednu veoma skučenu domovinu za kozmopolite i unitariste. To je sažimanje izazvalo šok, osjećaj gubitka identiteta, svojstven krizi imperijalnih država – poput Austrije, kad se od moćne carevine pretvorila u malu srednjoeuropsku republiku. Ostao im je, doduše, Beč, kao što je Srbima ostao metropolski Beograd. Ali, sad treba osvijestiti novi identitet, koji se ne može ostvariti «protiv drugih», kroz ekspanzivni nacionalizam. Dobro, sami smo, ali znači li to da i sami ne možemo biti uspješni? Naravno da možemo!

USPJEŠNI?DA, U NOGOMETU

S jakom porukom i pričom osnovanom na nogometu – dobar marketinški potez! – pristupili su realizaciji znajući da mogu pobijediti jedino ako budu toliko snažni da ih nitko ne može zaustaviti, što znači da treba uložiti silne pare, projekt zalaufati kroz bezbrojne prateće platforme, tako da se stvori medijska lavina, koja ponese sponzore, a kad se zakotrlja velika lova, nema tog direktora televizije kojega ovakva prirodna nepogoda neće poklopiti ili usisati... Samom veličinom – rasponom pothvata koji je trajao tri godine i koštao navodno više od osam milijuna eura – osiguran je plasman, ali opet, od svega ništa ne bi bilo da film nije odlično režiran, izveden kao najbolji američki B-film ili HBO-specijal, s puno emocija i atmosfere, zapleta i drame. Nogometna storija ostala je u samoj pozadini kao nenametljiv kontekst melodrame u kojoj dominiraju ljubav, provod, igra i sve što vole mladi. Ključna je odluka bila da se pritom ide na posve mlade, nepoznate glumce, koji su smjesta postali nova generacija srpskih starova, svi lijepi, pristojni dečki kojima bi se svaka majka ponosila i neke vrlo zavodljive cure. Uz to ide naznaka da je najvažnije drugarstvo, sentimentalni i sportski, čedan život umjereno poročnih predratnih tinejdžera koji se, doduše, malo opijaju i jure ženske, a i one njih iako, zapravo, ostaju vjerni vlastitim djevojkama, što omogućava melodramatski zaplet... Film je, dakle, mrvu retronaivan, ali u produkciji i režiji apsolutno je ravnopravan najboljim američkim komercijalnim filmovima, raskošnije snimljen od običnih europskih filmova.

Da bi rekreirali period, umjetnici su Dejana žestoko lupili po džepu. U Barandi u Vojvodini sagrađena je predratna Čubura (znači stara periferija, beogradsko Trnje) i to zidarski, «u tvrdo». Nasred polja u prirodnoj veličini zavareno je nadgrađe prekooceanskog broda «Florida» kojim su nogometaši putovali u Urugvaj. U Paraćinu je podignuta kulisa stadiona u Montevideu, a najveći pothvat izveden je na Terazijama, gdje su dotjerali stare, obnovljene tramvaje, dovezli oldtajmere, masu odjenuli u kostime te skrili i uklonili sve što smeta da se stvori dojam savršeno vjernog ambijenta. Publika je toliku posvećenost projektu honorirala kupivši 512 tisuća ulaznica. Osim toga, nacionalna je televizija takav blockbuster morala uzeti u program, pa je otkupila i seriju, koja nije naprosto razrezan film, nego potpuno novih dvanaest epizoda koje su zabilježile neviđenu gledanost – 44,3% share (rejting 22,7% AMR), više od centralnog dnevnika te usporedivo samo s uspjehom «Larina izbora» u hrvatskom eteru.

VLASNIK ''BLITZA'' SIGURNO SE KAJE

Naravno, Dejan i drugovi nisu zdrobili osam milijuna da bi ostali na ovome, nego su pristupili snimanju sequela, drugog dijela filma koji se zove «Bilo jednom u Montevideu». Istodobno, realizira se i serijal od 27 epizoda, na lokacijama Montevideo, Tenerife i – Trst. Projekt ulazi u treću godinu. Sad se već toliko zavaljao da ga ne mogu izbjeći ni hrvatski distributeri... Blitz Cinestar dogovorio je distribuciju u svojim kinima, što znači da će se «Montevideo 2» vrtjeti u mreži koja raspolaže s osamdeset dvorana za digitalno emitiranje, dvostruko više nego u Srbiji. Prethodno će biti prikazan TV serijal (prvi dio) na jednoj od ovdašnjih nacionalnih komercijalnih mreža, kako bi publika ušla u priču. U drugom dijelu ima puno više hrvatskih glumaca, od Bojane Gregurić, Filipa Šovagovića i Gorana Navojca do neizbježnog Dejana Aćimovića, a tu je i univerzalni jugoslavenski slovenski Bosanac Branko Đurić Đura.

Vlasnik Blitza shvatio je – novac je tu. Sigurno se strašno kaje što je u posljednji čas odbio filmsku verziju «Larina izbora», «Izgubljeni princ». Bojao se da će mu to ugroziti otvaranje ljetnih importnih hitova koji su, međutim, uglavnom loše išli, dok je «Lara», makar osuđena na sekundarnu, puno manju mrežu dosad skorirala 66.745 gledatelja u zemlji, a 77.140 u regiji. Da je išla u «Blitzu», brojka bi premašila rekord najgledanijeg hrvatskog filma «Što je muškarac bez brkova». «Laru» su producenti proizveli za vlastite pare, kao i «Montevideo», a Petrović čak nije tražio da mu oproste PDV, nego je iskeširao 1,3 milijuna eura jer nije htio biti dužan ni jednoj vladajućoj garnituri i njihovu kultur-ministru. To ga je pozicioniralo za buduće, još veće pothvate... Pa se čini da će normalni kapitalisti ipak uspjeti vratiti u kina ljude koji su domaće filmove gledali u doba socijalizma, dok ih nisu rastjerali kvaziumjetnici i njihovi domoljubni politički pokrovitelji.