Ljetne noći Teatra Exit počele su u utorak. Na žalost, ne u Muzeju za umjetnost i obrt, nego u samom Exitu, ali promjena lokacije u zadnji trenutak definitivno nije umanjila užitak u “Čarobnjaku”, predstavi Narodnog pozorišta iz Sombora, drami Fedora Šilija u režiji Borisa Liješevića.
Zadatosti genija i njegov ego
“Čarobnjak” je priča koja slijedi život Thomasa Manna, ali nipošto ne njegova biografija. Vidjeli smo zapravo nevjerojatno zrelo djelo mladog srpskog dramatičara (Šili je rođen je 1983. godine, diplomirao je 2006., “Čarobnjak” je premijeru imao 2013.) u kojem kroz neke povijesne činjenice iz Mannove biografije zapravo dekonstruira sam umjetnički čin. On se bavi zadatostima genija, ali i egom velikog pisca. Bavi se načinima na koje njegova genijalnost unesrećuje ljude koji ga najviše vole. Liješević tu hrabru priču, koja među ostalim tek jednom rečenicom (“Čovjek mora biti gospodar svojih nagona”) propituje i sklonosti koje skriva autor “Smrti u Veneciji”, režira služeći se dekonstrukcijom iluzija. Na samom početku predstave na sceni je Svetozar Cvetković, u trapericama, majici... Dok skida “civilku” i odijeva kostim u kojem je Goethe, ali i Mannov izdavač, uvodi publiku u priču o čovjeku koji je za Šilija definitivno najveći pisac (ne samo) 20. stoljeća.
Bez nepotrebnog cifranja
Slike iz njegova života, njegove ljubavi, nedoumice i čežnje, blisko su povezane s događajima koji su odredili njemačku povijest. Dok mu izaslanik samog Hitlera u Švicarskoj nudi povratak u Njemačku, Mann se jasno određuje prema nacizmu. No, Šili i ovdje postavlja zamku povijesti samoj: je li taj mladić utegnut u nacističku uniformu sin kojeg je Mann imao s jedinom ženom koja je bila njegova ljubavna fascinacija iz najranije mladosti? Te i takve “udice” koje je Šili razbacao po cijelom “Čarobnjaku” Liješević naglašava služeći se – jednostavnošću. Sve je ovdje naoko jednostavno, lišeno nepotrebnog teatarskog cifranja, ali je upravo zbog toga nevjerojatno poticajno za publiku samu. Ovo je teatarski poticaj da se iznova vratimo Mannu, a autorove i redateljeve zamisli sjajno slijede svi glumci, predvođeni Sašom Torlakovićem, koji upravo načinom na koji glumi distanciranog pisca snažno naglašava tu borbu običnog i “bogom danog” u životu velikana.