Kad su posljednji put bili na turneji po Europi, Red Hot Chili Peppers još su bili “onaj stari bend”. Promovirali su odličan dvostruki album “Stadium Arcadium”, bend je bio u naponu snaga i karte su se odlično prodavale. Pet godina nakon toga RHCP ponovno su u Europi, oslabljeni na nekoliko načina: u međuvremenu ih je drugi put napustio esencijalno važan gitarist John Frusciante i objavljen je izrazito slab album “I’m With You”.
Na njihovu sreću, posjećenost turneje novopečenih članova rockerskog Hall Of Famea – primljeni su u travnju – ne ovisi uvelike o kvaliteti zadnjeg albuma, premda si takve luksuze ne bi smjeli prečesto dopuštati. Bude li sljedeći album sličan “I’m With You”, to bi moglo bitno dovesti pod znak upitnika njihov status prvorazrednog, velikog stadionskog benda.
U utorak su održali koncert u Dublinu, gdje smo imali priliku provjeriti u kakvoj nam formi RHCP dolaze u Zagreb 29. kolovoza. Ondje se razotkrilo da prodaja ulaznica na europskoj etapi svjetske turneje – četvrtoj od ukupno dvanaest – neće uvijek teći tako glatko kako organizatori to očekuju.
Glazba ipak u fokusu
Na stadionu Croke Park, koji prima osamdesetak tisuća posjetitelja, u najboljem slučaju skupilo se pedeset tisuća ljudi, ali i dalje je riječ o fascinantnim brojkama. I, što je još važnije, u eri kada se o turnejama velikih izvođača više priča u brojkama tegljača koji nose opremu i članova pratećeg osoblja, o vlastitim kuharima, opremljenosti garderoba, veličini videozidova i visini kranova, u slučaju RHCP-a još uvijek je primarna diskusija o glazbi.
Jedino od čega je zapravo trebalo strepiti jest izbor pjesama koje će svirati na turneji. No, RHCP su odmah shvatili da bi natrpavanje set-liste pjesmama s novog albuma moglo biti dosta fatalno, pa je taj broj općenito na turneji sveden na podnošljivu mjeru. U slučaju Dublina bila je riječ o svega četiri pjesme: uvodna “Monarchy Of Roses”, “Look Around”, “Factory Of Faith” i “The Adventures Of Rain Dance Maggie”. Taj broj na ostalim koncertima zna varirati, jedna do dvije gore-dolje, ali u svakom slučaju one su manjinski dio repertoara.
Članovi benda opravdavaju se da do početka turneje nisu stigli dobro uvježbati nove pjesme, ali to je više nego neuvjerljivo obrazloženje.
Ostatak repertoara složen je po principu “best of”. Prvi, službeni dio koji traje do najviše sat i pol – u Dublinu je taj dio bio sveden na minijaturnih sat i petnaest minuta – neizostavno sadrži “Dani California”, “Californication”, “Under The Bridge” kao vrhunac masovnosti doživljaja, te “By The Way” kojim završavaju službeni dio koncerta. Bis obično započinje bubnjarskim jamom Chada Smitha i pridruženog brazilskog udaraljkaša Maura Refosca koji počinje djelovati kao cirkus kada basist Flea prehoda cijelu pozornicu na rukama, a ponekad im se gitarističkim asistencijama pridružuje novi gitarist Josh Klinghoffer, koji dobro svira, a ne radi tu pogrešku da po svaku cijenu želi imitirati Frusciantea, niti se preočito trudi biti svoj.
U Dublinu je njegova asistencija bila više nego dobro primljena kada je zasvirao prve taktove “Sunday Bloody Sunday”. (Nadajmo se da im prije zagrebačkoga koncerta nitko iz domaće organizacije neće tutnuti u ruke neku rifčinu Thompsona ili Jaje, kao što su onomad Pageu i Plantu utrpane Gazde.)
Bis još obavezno uključuje “Suck My Kiss” i “Give It Away”, a ovisno o raspoloženju članova benda, zna se protegnuti za “Sir Psycho Sexy” i neku od obrada – najčešće Robert Johnson ili Neil Young – ali izgleda da pogled na ispražnjene tribine za članove Red Hot Chilli Peppersa u tom smislu nije bio baš poticajan.
Obavezan je kraj koncerta završni “jam” koji dolazi nakon što je publici vrlo često toga već preko glave. Naime, gotovo svaka pjesma počinje malim “jamom” koji često razvodnjavaju atmosferu i kvare dinamiku koncerta.
I dalje ista smjesa
Ako je potrebno dojmove sažeti u nekoliko riječi, “universally speaking” zaključak je sljedeći: iako bend nije u formi u kojoj je bio, svako bi daljnje prigovaranje bilo pretjerano.
Njihov bjesomučni miks funka, hard rocka i punka, u kojem prednjači manijakalni Flea, i dalje je originalna smjesa koju su, protivno svim matematičkim izračunima, uspjeli pretvoriti u masovnost.
To je bend koji se danas možda oslanja na prošlost, ali svakako ne živi samo od nje. “By the way”, za jedan dan na moru potroši se više nego za ulaznicu...