Nedavno je prilično odjeknula vijest da je film “Šuti” Lukasa Nole skinut s kinoprograma jer ga je u dva tjedna gledalo samo tristotinjak ljudi. Uzme li se u obzir da je država, odnosno Hrvatski audiovizualni centar, uložila u njega 4,5 milijuna kuna, odmah se pojavilo pitanje dokle ćemo bacati novac poreznih obveznika i slični prigovori koje bismo možda očekivali od ljudi “s ulice”, ali ne baš i od pojedinaca koji bi zbog svojih profesija ili privatnih preokupacija trebali biti bolje upućeni u širu sliku djelovanja kulturnih proizvoda – pogotovu filmskih.
Sljedeći tjedan u kina dolazi novi hrvatski film – “Projekcije” Zrinka Ogreste – koji poput Nolina “Šuti” pripada kategoriji hermetičnih, da ne koristim pompoznu riječ art filmova. Pa, iako mu želimo plodan kinoživot, treba biti realan i očekivati da rezultat vjerojatno neće biti nikakva senzacija, kao što nije bio ni od jednog dobrog, ali nepopulističnog filma (čitajte: nekomedije i nedječji filmovi) posljednjih godina: “Kotlovina”, “Pismo ćaći”, “Obrana i zaštita”... U tom je smislu, gledano sa stajališta isplativosti odnosno vraćanja uloženog novca, tako svejedno ima li hrvatski film 350 gledatelja ili 3500. U konačnici, film se neće isplatiti ni s 35.000 (iako je dojmovno, naravno, slika prilično drukčija).
No, uspjeh domaćih filmova treba promatrati puno šire od njihovih rezultata u kinu. Za početak, kino je samo prvi, možda i najglamurozniji, ali objektivno sve mršaviji, oblik distribucije filmova. Ne vrijedi to samo za hrvatski film nego i za većinu lokalnih kinematografija, svakako onih europskih gdje je dugogodišnje izlaganje hollywoodskoj konfekciji, multipleksizaciji tržišta i njihovoj oglašivačkoj snazi dovelo do toga da američki filmovi zaposjedaju i do 80 posto tržišta europskih kina.
Stvari počinju sjedati na mjesto kada hrvatski film dođe na TV ekrane
Jake festivalske filmove, kakvim se pokazala Jelčićeva “Obrana i zaštita”, danas značajno više ljudi gleda na brojnim svjetskim festivalima nego u kinima.
Festivali su danas gotovo redovan, “službeni” dio distribucije filmova. No, stvari počinju posebno sjedati na svoje mjesto kada hrvatski film dođe na TV ekrane i tada se, s publikom koja tradicionalno voli programe na vlastitu jeziku, broj gledatelja znatno uvećava. Kada ga se još nekoliko puta reprizira, u razmaku od nekoliko godina pa i desetljeća, zaokružuje se puno objektivnija slika “gledanosti” i vrijednosti domaćeg filma, a da još neke njegove društvene uloge nisu ni dotaknute.
4,5 milijuna kuna ekipa iz HAC-a zamrači u jedno prijepodne
Naime, stvaranje bilo kojeg filma, kao kulturnog dobra, ima i svoju vrijednost u zapošljavanju određenog broja ljudi i održavanju profesija koje nigdje u Europi ne mogu postojati bez državnih dotacija. U vrijeme neoliberalnog kapitalizma, možemo se pitati zašto bismo kao društvo izdvajali da bi se neki ljudi mogli baviti svojim neprofitnim (kreativnim/umjetničkim) poslovima, ali ako ćemo tako gledati – a to ne bi trebao biti cilj, barem ne kada je kultura u pitanju – onda bismo imali puno većih prioriteta od kojih bismo trebali krenuti sa zavrtanjem pipe. Na kraju krajeva, što je 4,5 milijuna za jedan film – taj novac ekipa iz Hrvatskih autocesta, Gospodarske komore ili Sanader u zaigranijoj fazi “zamrače” za jedno prijepodne.
Svjetski ekskluziv
Ne namjeravam biti odvjetnik domaćeg filma, ali ponekad nije zgorega sagledati širu sliku. Uostalom, audiovizualna industrija je u cijeloj Europi jedna od najvećih industrija u svijetu i najbrže rastućih (od 2000. godine do danas povećala se za više od 50 posto), a kod nas – ako već govorimo o razbacivanju novca – država u cijeli AV sektor uloži dvostruko manje novca nego što država i grad daju samo jednom kazalištu – zagrebačkom HNK. To je europski, a vjerojatno i svjetski ekskluziv!
Naravno, sve ovo izrečeno ne želi biti opravdanje i za loše filmove, za koje se pitate gdje je komisijama na natječajima bila pamet i žalite zbog svake protraćene kune. Ali takvih, na svu sreću, barem posljednjih godina, više i nema tako puno.
>> 'Dvanaest godina kao rob' najbolji film, 'Američkim varalicama' tri nagrade
NIKAKO. Dobre filmove nećete naći u kinima