Može li Goran Bare pogriješiti? Ili je poznati karizmatični glazbenik, ujedno i "kreativni terorist", sposoban uvijek se dočekati na noge i upisati nove bodove u podeblji saldo prijašnjih zgoditaka? Svaki koncert Majki čeka se s posebnim očekivanjima, a osobito veliki nastupi poput onoga u zagrebačkom Domu sportova 12. studenoga lani. Nekoliko mjeseci poslije pojavio se i dvostruki CD "Live at Dom sportova" (Croatia Records), a uskoro će i Blu-ray videosnimka s dodatnim sadržajima. No, već vam i zvuk pokazuje koliko su Bare i Majke u Domu sportova uspjeli dati gasa zadnjem razdoblju rada, u kojem su u nekoliko godina nanizali odličnih singlova, albuma i nastupa u sada već stabilnoj i izvanserijskoj sviračkoj postavi.
Od prvih Baretovih riječi uz podlogu uvodne "Rođen za suze", kad vikne: "Šta ima?" i dobije euforičan odaziv publike, pa nastavi riječima: "Jao, što je to ružno vidjeti kada se matori čovjek glupira", jasno je da prisustvujemo reality showu koji je nemoguće predvidjeti, a upravo je u tom očekivanju drama koja nastupe Majki, tj. ponajprije nepredvidljivog Bareta, razdvaja od konkurencije. No, ujedno se radi i o sjajnom, nepredvidljivom pjesniku čiji tmurni tekstovi prirodno srastaju sa sviračkom podlogom u Domu sportova koja mješavinom temeljne svirke, fenomenalnim aranžmanima, ozbiljnim, katkad tmurnim ugođajem i repetitivnim dionicama poput "crnih oblaka" čine jednu od najboljih live kombinacija kod nas.
Kada Kruno Domačinović u istoj pjesmi započne slide-solo na gitari poput Davida Gilmoura – ili je to možda Davor Rodik na pedal-steelu – možete čuti kako Bare kaže u mikrofon: "Jaooo, kol'ko ljudi." Već tu je jasno da ne prisustvujete običnom koncertu. A ni bendu, jer sjajna postava sa spomenutim dvojcem, Mariom Rašićem na bas gitari, Berislavom Blaževićem Berom iz Parnog valjka na klavijaturama i Alenom Tibljašem na bubnjevima, uspjela je tijekom godina pretvoriti nekadašnji klasični rock zvuk Majki u drukčiji spoj kraut rocka i potmulog industrial zvuka koji uz perfektnu svirku primjereno "kopa" na tragu Baretovih dilema iz tekstova pjesama.
Kao da gledate Nine Inch Nails, nove Majke zadnjih godina postale su svijet za sebe. I to novi, a ne stari svijet, tj. ne svijet "starih" Majki. "Nije lako udarati jako" kaže Bare u "Zašto", da bi nakon toga "Depresija" još više istaknula tmurni podtekst pjesama koje već početak koncerta, uz "Ljubav krvari", čine svojevrsnom "crnom misom" za sve nevjernike u smisao života. "A sad idemo u revijalnom tonu", kaže Bare prije mračnog desetominutnog bluesa "Ništa lažno", koji je sve samo ne revijalan. Pa dodaje, kao da je na nekoj tribini, a ne pred nekoliko tisuća ljudi: "Samo da napomenem, ovo nije blues, ovo je samo naše viđenje te glazbe."
Bolji blues kod nas niste mogli čuti od davnih Boom festivala, pa vam je sada, nakon samo sedam pjesama od ukupno dvadeset zabilježenih na dvostrukom CD-u, već vjerojatno jasno da slušate najzanimljiviju koncertnu snimku zadnjih godina kod nas. Snimku koja do euforije na kraju koncerta prolazi brojnim rukavcima sjajnih pjesama, briljantne svirke i prorađenih aranžmana koji istovremeno zvuče i starinski "vintage" i moderno, a u dodiru s publikom sviračku postavu Majki predstavljaju kao superiornu jedinicu sposobnu izaći na bilo koju svjetsku scenu.
Iduća "Skarabej Go-Go" nastavlja u praksi teoriju postavljanja novijih pjesama i novog zvuka zadnjeg razdoblja Majki na prvo mjesto, što ih čini superiornim nekadašnjoj, sada pomalo zastarjeloj "hašomanskoj" svirci s kraja devedesetih. Možda se to nekome može činiti bogohulnim mišljenjem, ali nikad nisam do kraja "popušio" unplugged i slične transformacije koje su brutalnost ranijega garažnog rocka iz početaka Majki zamijenile razblaženim west coast zvukom pomodnih MTV-jevskih akustičnih izvedbi.
Bez daljnjeg, introspektivni tekstovi Gorana Barea i drukčije instrumentalne postavke koje se čuju na "Live at Dom sportova" puno bolje pašu uz ovako suvremenu, zahtjevnu i sjajno uvježbanu svirku Majki koje prošlosti vele "baj-baj" i tmurno idu ususret jednako tmurnoj sadašnjosti.
U Domu sportova na djelu je bila potpuna saživljenost benda i glavnog lika, koji se pokazao doraslim visini zadatka i odradio sjajno pjevačke dionice. Čak i kada djeluje malo umorno – ili je to namjerna poza čovjeka koji je svašta prošao – Goran Bare uspio je s Majkama ponovno, nakon Šalate, na velikoj pozornici dokazati da je između svih priča, šuškanja i govorkanja prije svega "fantastična vatra" iza koje stoji sjajan bend s respektabilnim (novim) repertoarom, kojem dobru dođu klasici iz prošlosti u drugom dijelu koncerta pred raspamećenom publikom, koja je dobila "dva u jedan", staro i novo "iz sve snage".