ARGO
Iranci imaju primjedbe na vjerodostojnost priče, ali ovo nije toliko propaganda koliko su “Zero Dark Thirty” i “Lincoln” pa dio o autentičnosti možemo ostaviti po strani. Film o oslobađanju američkih talaca usred iranske revolucije 1979. godine možemo ponajprije doživjeti kao posvetu političkim trilerima iz 1970-ih, u čijem je tonu (fotografija, pristup naraciji, gluma) i snimljen. I kao takav funkcionira vrlo solidno – iako unaprijed znamo ishod (ako možda i nismo sigurni, znamo što možemo očekivati jer je ovo ipak tipičan hollywoodski film), osjeća se napetost. Dodatna je čar “film u filmu”. Naime, da bi spasio taoce, agent CIA-e fingira snimanje filma kao glavni razlog dolaska u Iran, a taj dio koji je zgodno umiješan sigurno donosi ovom filmu dodatne bodove. Ocjena: 4/5
JADNICI
Morate biti veliki zaljubljenik u mjuzikle i njihovu kočopernu estetiku da biste mogli imati nešto od ovoga filma. Ekranizirajući kazališni mjuzikl prema romanu Victora Hugoa o lopovu Jeanu Valjeanu koji postaje svetac, oskarovac Tom Hooper napravio je dosta čudan spoj grandioznosti i sirovosti; scene su snimane toliko kalkulirano “spektakularno” zbog čega djeluju spotovski umjetno, a pjevanje je prepušteno glumcima čiji glasovi djeluju kao “neobrađena sirovina”, dok su im gestikulacije prenaglašene kao u nijemim filmovima. Rezultat je poprilično groteskan. Ocjena: 2,5/5
LINCOLN
Razvikani Spielbergov biografski film o omiljenom američkom predsjedniku koji je ukinuo ropstvo (povjesničari upozoravaju na upitno prikazanu motivaciju) dva je i pol sata duga dramska priča bez drame; sve je u dugim verbalnim traktatima o usvajanju 13. amandmana i politici, oskarovskim monolozima i snimanju fenomenalnog Daniela Daya-Lewisa (nema trunke preglumljavanja i prenemaganja za razliku od Sally Field i Tommyja Leeja Jonesa) iz profila kako bi sličnost sa stvarnim predsjednikom bila što veća. Upravo je u ikonografiji i ponekom povezanom art-kadru, koji plastičnije opisuje Lincolnova stanja duha u situaciji u kojoj se nalazi, najveća vrijednost Spielbergova vizualnog rukopisa, ali sve je ostalo precijenjeno. Ocjena: 3/5
LJUBAV
Film Michaela Hanekea u velikoj je mjeri uljez u kategoriji nominiranih filmova. To mu je mana i šansa. Radi se, za početak, o posve drukčijoj vrsti filma od onih koji na Oscaru uglavnom osvajaju nominacije i nagrade. “Ljubav” je čistokrvni autorski film, i to ona vrsta na koju puk misli kad posprdno spomene – francuski film. Dakle, pojam za filozofiranje, dugotrajne razgovore, da ne kažemo – dosadu. Dakako da je takva predrasuda promašena i blesava, ali da se radi o drukčijoj vrsti filma od onih koje najšira publika voli gledati, to smo već konstatirali. Kako Akademijini glasači ipak nisu baš običan puk, film ima puno šansi zaključe li da bi bilo prikladno da napokon ovakav film odnese glavnu nagradu. Uostalom, Akademijini su glasači – jednako kao festivalski krugovi – često pokazivali i određenu dozu snobizma, a “Ljubav” je savršen film i za filmske snobove (naglašavam i za njih, ne samo za njih). Pravi art-film, s važnom društvenom temom o dvoje starih ljudi koji idu u smrt jedno za drugim, s dugim dijalozima (na francuskom), s francuskim glumačkim velikanima (Jean-Louis Trintignant, Emmanuelle Riva) i metafizičkim završetkom otvorenim za interpretacije. Ocjena: 4,5/5
ODBJEGLI DJANGO
Od uvodnog kadra u kojem dva kauboja na konjima vuku za sobom kroz pustinju grupu robova jasno je da je ovo Tarantinov film. Situacija postaje još prepoznatljivija kada se u nastavku priče pojavi Christoph Waltz kao živopisno rječiti zubar koji kani otkupiti jednoga roba – Djanga. Kauboji ne pristaju i slijedi masakr nakon kojega dr. Schultz i Django jašu u ravnopravni partnerski poslovni odnos lovaca na ucijenjene glave, a potom i u oslobađanje Djangove supruge koja robuje na plantaži u Mississippiju... Koristeći kao predložak slavni špageti-vestern s Francom Nerom iz 1966., Tarantino je snimio puno više od prerade: napravio je potpuno nov film koristeći elemente originalnog žanra i drugih eksploatacijskih filmova – ekstremne zumove iz karate filmova, prenaglašena krvoprolića iz horora... Tarantino vlada kamerom kao što oni ekshibicijski košarkaši barataju loptom, a kao scenarist izrazito je pedantan, piše odlične dijaloge, zna graditi atmosferu i puniti priču neočekivanim obratima. Ako je nešto problem, onda kod Tarantina to nije manjak nečega, nego višak svega. Iz obilatosti ključanja (filma) u njemu film traje gotovo tri sata, a nema ni jednu scenu koju bi trebalo izbaciti. Ocjena: 4,5/5
PIJEV ŽIVOT
“Pijev život” svojim nevinim šarmom i vizualnom čarolijom razoružava najveće cinike. Priča o sinu vlasnika zoološkog vrta u Indiji koji doživi nesreću na putu u Kanadu i ostane plutati Tihim oceanom s opasnim bengalskim tigrom idealistična je pouka o snazi dobrote i vjere, poštivanju svih religija i bića na kugli zemaljskoj. Sadržaj nije naročito suptilan, naprosto traži od gledatelja da mu se prepusti bez puno pitanja (kao i vjera sama) i po simplifikaciji gotovo da se radi o dječjem filmu, ali redatelj Ang Lee postiže (zaslužuje) takav gard gledatelja na račun fascinantne fotografije i kolorističnih kadrova iz neke suvremene bajke. Ocjena: 4/5
U DOBRU I ZLU
Glavni junak i problem bipolarnog poremećaja od kojega pati na neki način kao da su ogledalo filma i njegovih vlastitih problema. Naime, dotični junak Pat izlazi iz psihijatrijske ustanove iako liječnici o njegovu slučaju još nisu rekli svoju posljednju riječ. Vraća se u dom svojih roditelja, ali odmah postaje jasno da i dalje s njim puno toga ne štima; usred noći baca knjigu i budi roditelje zbog lošeg kraja, unatoč sudskoj zabrani prilaska računa na to da će s bivšom suprugom nastaviti zajednički život... U ovim trenucima film na zanimljiv dramski način prikazuje nekonformistički i pomaknut karakter, njegove odnose s obitelji i prijateljima, ali kad upozna djevojku, odjednom film promijeni ton i pretvori se u običan svakodnevni ljubić. Ocjena: 3/5
ZERO DARK THIRTY
“Zero Dark Thirty” o hvatanju Osame bin Ladena nije toliko loš film koliko na neki čudan prema kraju postaje sve neinteligentniji. Akcija “lova na najtraženijeg čovjeka” koju predvodi žena na filmu djeluje dosta traljavo i neuvjerljivo, ali to se uklapa u teze da stvarnost (ako je akcija doista tekla tako) može biti neobičnija od fikcije. Za tanašnu pravolinijsku narativnu strukturu i ne osobito izražajne karaktere dva i pol sata trajanja svakako je predugačko, puno je praznog hoda, a ni ideološko-propagandistička strana filma nije baš čista. Najveće su vrline filma dokumentaristički prizvuk, oštrina pojedinih scena i fascinantna brzina kojom je reagirano na stvarni događaj, ali cijelu pompu može zahvaliti samo ovom posljednjem – pravoj temi u pravom trenutku. Ocjena: 3/5
ZVIJERI JUŽNIH DIVLJINA
“Zvijeri južnih divljina” jedan je od onih malih neovisnih filmova koji preko noći postanu senzacije. Niskobudžetni film Benha Zeitlina o zajednici, našim bismo jezikom rekli “čergi”, u poplavljenim područjima oko New Orleansa krenuo je svojim putom uspjeha na festivalu u Sundanceu i potpuno neočekivano dogurao do nominacije za Oscar. Nekoliko je faktora zaslužno za to, a prva i najvažnija je izuzetno šarmantna devetogodišnja djevojčica Quvenzhané Wallis koja glumi glavnu junakinju Hush Puppy. Ona živi sa svojim bolesnim ocem, vrlo je samostalna, komunicira s prirodom i ima kataklizmične vizije svijeta. Film igra na kartu magičnog realizma koji poznajemo iz romskih filmova Emira Kusturice i u tom umjetničkom srazu Zeitlin izvlači deblji kraj, ali nadrealističan dojam koji postiže nije za odbaciti. Nešto se teže nosi sa strukturom, ali maksimalno dobro koristi močvarna područja koja su doista stradala u uraganu Katrina, razrušene kuće i razbacano smeće od kojega stanovnici ove zajednice grade nove domove i plovila. Ocjena: 3,5/5
A OSCARA DOBIVA...
Film
Favorit: Argo
Trebao bi: Ljubav
Režiser
Favorit: Ang Lee/Steven Spielberg
Trebao bi: Michael Haneke
Glumac
Favorit: Daniel-Day Lewis
Trebao bi: Daniel Day-Lewis
Glumica
Favorit: Jessica Chastain